Čudi se pile glisti

"Kada ništa ne pomaže, odem pogledati kamenoresca kako lupa po kamenu možda i stotinu puta, a da se ne vidi ni pukotina. No, kada 101. udarac prepolovi taj kamen znam da to nije učinio posljednji, već svi udarci prije toga."

Ante Čačić trebao bi kopirati taj natpis iz svlačionice San Antonio Spursa, četverostrukih NBA prvaka, i zalijepiti u Dinamovu. Odmah pored plakete "Nemoj mijenjati Sammira kako bi uveo Puljića dok gubiš utakmicu."

Dinamo lupa po kamenu, a pukotina se ne nazire. Istina, tko želi pozornije gledati, vidjet će napredak. Vidjet će da su Modri u Portu zaigrali hrabrije i odlučnije, da su napravili psihološki pomak. Vidjet će i da su planski i dosljedno spustili loptu na zemlju, da su tražili igru, prodor, lopte u prostor, da nisu ispucavali bez reda jer je tako lakše i sigurnije. Htjeli su igrati, i veći dio utakmice su igrali. Štoviše, u 45 minuta možda nisu nadigrali Porto na njegovom terenu, ali su složili više dobrih prigoda. Složili su ih kroz igru, kroz svoj talent, pa i kroz uigrane akcije - Sammirov korner i Vidin udarac glavom nisu bili nekakva slučajnost. Pokazali su više nego do sada, napredovali su, učinili su ono što trebaju učiniti.

Lupili su po kamenu.

Međutim, živimo u puno bržem dobu nego prije. U vrijeme Facebooka, Twittera, YouTubea, smartphoneova, u vrijeme u kojem je svatko slobodan iste sekunde podijeliti svoje mišljenje sa svijetom i u kojem su zaključci, komentari i osvrti uglavnom davani u "real-timeu", bez onog minimuma vremena koje je potrebno za stavljanje neke situacije u kontekst.

"Najbolji gol svih vremena", zavrištao je internet nakon briljantnog pogotka Zlatana Ibrahimovića. Naravno da nije najbolji gol svih vremena. Bilo je i boljih "škarica", poput Bressanovih, a kamoli općenito golova.

No, u vrijeme "instant gratifikacije", Ibrahimovićev je najbolji.

Tako je i Dinamo, jednostavno, razočaranje. Dobio je još jednu "lekciju u školici", postao je sramota za hrvatski nogomet i slično. Prima facie, bez konteksta, to je tako.

11 poraza zaredom, nula u rubrici postignutih pogodaka ove sezone, približavanje većini negativnih rekorda u Ligi prvaka. Čak i da su protivnici uistinu puno jači, klubovi poput APOEL-a, BATE-a, Cluja, Nordsjallanda i drugih pokazuju da se može.

Analiza uvijek može stati na tomu i ne mora ići dalje, i komu je to dovoljno za zaključke ništa drugačije ni ne može zaključiti nego da se "Dinamo sramoti".

Može se, međutim, zagrebati i malo dublje.

Sramoti li se Dinamo time što je s četiri ulaska u Ligu prvaka izjednačio zajednički učinak svih klubova iz bivše Jugoslavije i između ostaloga se i time svrstao kao uvjerljivi lider klubova iz regije u kojoj je, iz raznih razloga, vrlo rijetko bi lider? Je li to Dinamova sramota?

Sramoti li se Dinamo što je sa šest uzastopnih jeseni u Europi jedan od najkonzistentnijih klubova srednjeg razreda u Europi čime se uzdiže ne samo iznad prosjeka lige u kojoj sudjeluje već i regije koja ga okružuje? Iznad financijskog beznađa u kojem je ogroman dio klubova i općenito država iz koje dolazi?

Sramoti li se Dinamo što stvara igrača za najveće svjetske klubove? Zaboravimo one koji su bili i otišli, pogledajmo samo trenutnu momčad. Sramoti li se Dinamo jer u svojim redovima ima Matea Kovačića koji je budućnost hrvatskog, i iako mrzim 18-godišnjake opterećivati takvim kvalifikacijama, siguran sam i europskog nogometa?

Sramoti li se Dinamo svojim ponašanjem, kao što je Šahtar osramotio Luiz Adriano nesportskim potezom ili kao što Barcelonu sramote padavičari poput Pedra ili Real divljaci poput Pepea ili Uefu suci poput Ovreboa?

Jesu li sramotnija dva boda momčadi koja vrijedi 500 milijuna eura ili nula bodova momčadi koja vrijedi 10 puta manje? Je li sramotnijih Dinamovih 0:3 u Portu ili 0:3 prvaka Europe kod Juventusa, uz postavu bez ijednog napadača? Za svaki Cluj, postoji Manchester City. A za svako takvo iznenađenje ili razočaranje, postoje i objašnjenja, ali postoji i deset primjera Manchester Uniteda, Barcelone, Bayerna - ili Dinama - koji igraju u skladu s očekivanjima.

I što je onda, točno, sramotno kada Dinamo dva puta izgubi od Porta ili PSG-a te u gostima kod kijevskog Dynama? Što je u tim porazima što ne odgovara realnim nogometnim odnosima?

Može Čačić visiti na Jelačić-placu tri dana zbog besmislene zamjene Sammir-Puljić, no nema tog trenera koji može od Čopa napraviti Ibrahimovića ili od Beqiraja Martineza. Čop je tri-četiri puta išao sam na jednog braniča, niti jednom nije uspio proći, nije bio čak ni blizu - poklanjao je lopte suparniku. James Rodriguez bi prošao. Beqiraj je dva puta mogao ili trebao zabiti gol, bio je prespor u reakciji. Menez bi zabio.

Za Zlatana su klubovi do sada isplatili 170 milijuna eura. Za Beqiraja i Čopa, zajedno, 830.000 eura. Nije baš nuklearna fizika. I nije nešto čemu možete doskočiti niti nekom trenerskom idejom, ali niti - budimo otvoreni - "školovanjem" u Ligi prvaka. Čop ni nakon 1000 utakmica u Ligi prvaka neće biti Ibrahimović.

Ali umjesto da na dobrome gradimo bolju budućnost, mi uživamo rušiti jer ako nije fantastično, onda mora biti nikako. Sivog nema. Umjesto da uživamo u zaista fantastično nadarenom igraču koji ove sezone s 18 godina, u limitiranoj momčadi, i brojkama i dojmom parira vrhunskim europskim veznjacima, nas više veseli gurati Dinamo u "peti europski razred".

Što to imaju BATE, Cluj ili APOEL, da ih se konstantno koristi kao dokaz Dinamove neuspješnosti? Nekoliko pobjeda u Ligi prvaka?

I?

APOEL je imao jednog Cipranina u sastavu kada su iznenadili Lyon u osmini finala Lige prvaka lani. Od 2005., APOEL je tri puta bio prvak Cipra. Momčad danas vrijedi 17.5 milijuna eura, i nema niti jednog ozbiljnog, vrijednog igrača, mlađeg od 27 godina. Uglavnom 30-godišnjaci i stranci, APOEL-u su od 2005. donijeli sveukupno oko 4 milijuna eura prihoda od transfera, a ciparskom nogometu APOEL je podario čak dvojicu igrača - Costasa Charalambidea i Nextariosa Alexandroua. Cipar, naravno, nikada nije bio na velikom natjecanju, a neće ni u Brazil.

Što to ima danas APOEL ili ciparski nogomet od lanjskih uspjeha u Ligi prvaka - koji su apsolutno sjajni i hvale vrijedni? I važnije, što će od toga imati sutra? Slavu? Neki veliki respekt Europe za ciparski nogomet? Popravili su koeficijent i to je otprilike to, a to isto godinama radi i Dinamo.

Hoćete za primjer Cluj? Prvaci Rumunjske su bili tri puta od sezone 2006./2007. U Europi su odigrali 31 utakmicu - Dinamo 75. U Europi su zabilježili 10 pobjeda, Dinamo 28. Pretprošle sezone u Rumunjskoj su osvojili 11. mjesto. Dva puta direktno su upali u Ligu prvaka, i oba puta ispali kao posljednji u skupini, a tako su okončali i u jedinoj Europskoj ligi koju su izborili, uz tri boda nakon pobjede protiv Kopenhagena.

U rumunjskoj reprezentaciji, koja je nakon Šukerovog penala 1998. uknjižila dva nastupa i točno jednu pobjedu na velikim natjecanjima, iole važnih igrača poniklih u Cluju je točno - nula. Štoviše, Cluj jedva ima jednog reprezentativca Rumunjske. U momčadi vrijednoj 37 milijuna eura, sedam igrača mlađih od 25 godina vrijedi barem pola milijuna eura po transfermarktu - Dinamo takvih ima 14.

Što to rumunjski nogomet, osim koeficijenta, dobiva od dvije Clujove pobjede nad Bragom? Neki silan respekt za rumunjski nogomet? A gdje su tu Rumunji? I koliko je to dugoročan projekt?

BATE je, primjerice, zaista simbol bjeloruskog nogometa jer je momčad gotovo stopostotno bjeloruska. I BATE je zanimljiv slučaj, klub koji je samo s domaćim igračima uspješan u Europi, relativno konkurentan.

No, BATE, vrijedan 22 milijuna eura, ima momčad staru u prosjeku 27 godina (tri godine stariju nego Dinamo). Dok je BATE od sezone 2006./2007. stvorio vrijednost od 7.5 milijuna eura, Dinamo je stvorio 85 milijuna. BATE ima šest ozbiljnih igrača ispod 26 godina - gotovo svi kupljeni, osim dvojca Baga-Filipenko koji su "proizvod" BATE-a od kojeg koristi ima i reprezentacija. Alexandar Hleb počeo je u Dinamo Minsku, ali je rano došao u BATE, pa bismo ga eventualno također mogli dodati u to društvo.

To je ujedno sve što je BATE ponudio bjeloruskoj reprezentaciji. Koja, istina, nije primirisala velikim natjecanjima, ali je 2002. osvojila LG Cup, a 2004. i 2008. Malteški međunarodni nogometni turnir. Aha!

Kada se doprinosi klubovi analiziraju na taj način, je li realno i pošteno onda da je danas Dinamo hrvatska sramota, a BATE, APOEL ili Cluj ponos tih zemalja?

Dinamo, sedmerostruki uzastopni prvak koji šest godina zaredom igra europske utakmice i u prosincu, ali i klub koji je stvorio 30-ak posto aktualne reprezentacije Hrvatske, top 10 selekcije svijeta, uključujući najboljeg igrača, Luku Modrića, te igrače poput Ćorluke, Kranjčara, Lovrena, Eduarda, Badelja, Vrsaljka, Kelave, Sammira i Kovačića, uz velik doprinos u razvoju i drugih reprezentativaca, poput Mandžukića, Vukojevića, Vide ili Schildenfelda.

Koliko dugo bi trebalo bilo kojem Rumunju, Cipraninu ili Bjelorusu da prihvati zamjenu "Dinamov učinak" za "učinak Cluja, APOEL-a ili BATE-a" u proteklih 7-8 godina? Minuta? Sekunda?

Jer učinak kluba, doprinos kluba, rad jednog kluba - sve je to puno širi pojam od nekoliko utakmica u jednom natjecanju.

Koji je značaj te pobjede, tog boda ili tri u Ligi prvaka? Osvojio je bodove ne tako davno jedan Thun; isti Thun koji se jedva vratio u švicarsku prvu ligu.

Što danas bodovi iz Lige prvaka znače Aalborgu koji je tamo bio prije samo četiri sezone? Znate li gdje je danas Petržalka koja je 2006. dobila i Porto u gostima? Slovački drugoligaš sigurno ne bi dugo razmišljao prihvatiti poraz od 3:0 u Portu umjesto one pobjede za stabilnost, kontinuitet i budućnost zagrebačkog Dinama.

Gdje je danas Slavia Prag? Osvojili su bodove prije samo pet godina u Ligi prvaka, danas su prosjek. Ne europski, nego češki.

Prije tri godine (tri godine!), bodove je u LP osvojila u rumunjska Unirea. Profil Uniree na Wikipediji počinje s "was", a ne "is".

Danas Unirea više ne postoji.

Nisu ovo primjeri iz kamenog doba - to su klubovi koji su osvajali bodove u Ligi prvaka u zadnjih 7-8 godina. Danas im je to samo lijepa uspomena na bolja vremena, jer više nisu uspješni klubovi. Nekoliko uspjeha u Ligi prvaka ne označava uspješan klub, kao što je i sam Dinamo naučio krajem devedesetih po relativno sličnom receptu - ulaganje bez tržišne osnove u provjerene, prokušane, iskusne igrače. Koja je bila budućnost takvog kluba? Liga za bedaka.

Anderlecht je, pak, još uvijek vlasnik negativnog rekorda s 12 uzastopnih poraza, no predstavlja li ikome u Europi Anderlecht danas nekakvu smijuriju? Ne, Anderlecht postoji, Anderlecht je respektabilan i renomiran klub kakav je uvijek bio, a to što su svojedobno izgubili 12 utakmica zaredom nije nikakva posebna sramota za klub ili za belgijski nogomet - igrali su u tom razdoblju s boljim klubovima od sebe. Pati li danas Spartak zbog "sramote" što 22 utakmice u Ligi prvaka nije nikoga pobijedio?

Sportaši ne vole gubiti. Ne vole ni navijači. I shvatljivo je vidjeti frustraciju dinamovaca nakon utakmice u kojoj možda i nisu mogli bolje proći, ali u kojoj su sigurno mogli imati bolji rezultat nakon 45 minuta. Shvatljivo je osjetiti i nezadovoljstvo navijača, jer Dinamo uvijek ostavi dojam da je nešto mogao odraditi malo ili puno bolje u određenim situacijama.

No, zašto imamo toliku potrebu bacati ljagu na Dinamo? "Kanta za napucavanje" jer je izgubio 3:0 u Portu? I 4:0 u Parizu? I 6:2 u Madridu? I 4:0 u Amsterdamu? Opet, ako je rezultat jedino mjerilo i jedini kontekst, te brojke ne može nitko izbrisati niti promijeniti. One sasvim jasno pokazuju vrijednost Dinamove naspram tih momčadi.

Protivnici su brži, snažniji, bolji na lopti, spremniji, čvršći, taktički potkovaniji, jednostavno, kvalitetniji. Samo je domaći poraz od Lyona nedopustiv, sramotan i neobjašnjiv, svi ostali rezultati su - realni.

Nema tu iznenađenja, ne treba se pile čuditi glisti. Međutim, zašto se isti kriteriji ne primjenjuju na Prvi ligu? Na pretkola Lige prvaka ili Europske lige? Zašto su sve pobjede gdje je Dinamo favorit "normalne, jer Dinamo tu nema konkurencije, ima skuplju i jaču momčad, bolju logistiku" - štoviše, uglavnom i u tim pobjedama "razočarava jer ne igra dovoljno lijepo" - a svi porazi gdje je autsajder su "razočaranje" i "sramota"?

Kako i zašto Dinamo nema respekt koji zaslužuje kao najbolji u domaćem dvorištu, ali i klub koji je svojim radom i strategijom uvelike zaslužan za današnji izgled nogometne reprezentacije? Retoričko je pitanje, odgovori su svima znani. Što ne znači da su ispravni.

Dinamu ostaje Dynamo. Utakmica protiv najslabijeg suparnika u skupini, na domaćem terenu. Objektivno, u dvije godine, Dinamu je to najbolja šansa doći do bod(ov)a. I još bolja šansa za još veće razočaranje.

Naime, u poplavi površnih analiza ljudi koji ne idu ni na većinu Dinamovih utakmica, a kamoli da bi vikende proveli analizirajući i gledajući europski nogomet koji se odvija pored Nou Campa ili Old Trafforda, "Kijev je slab kao i naš Dinamo".

"Sve je to isto". A nije. Dynamo Kijev vrijedi dvostruko više od zagrebačkog, ima neusporedivo više europskog iskustva i već je jednom svladao Zagrepčane ove sezone. Niko Kranjčar nije u optimalnoj formi, no i ovakav bi vjerojatno igrao u zagrebačkom Dinamu. Ne i u kijevskom. PSG je Dinamu mogao u Zagrebu zabiti 5-6 golova, u Kijevu je mogao izgubiti. Nije to "sve isto". Nikako.

No, Dinamo nema druge nego protiv Kijevljana pokazati da može i postići pogodak i doći do pobjede ili makar boda.

I iako bi dan nakon toga sve bilo isto - Dinamo bi bio najbolji u Hrvatskoj, Dinamo bi bio lošiji od Porta, PSG-a ili Dynama, Dinamo bi imao budućnost, igračku, rezultatsku i financijsku, u Kovačiću, Vidi, Vrsaljku, Haliloviću i društvu, Dinamo bi imao napadače dovoljno dobre za Prvu ligu i nedovoljno dobre za Ligu prvaka, stvara se fama kao da bi to nešto promijenilo.

Slična se fama stvarala i o Ligi prvaka, pa se pokazalo da ulazak u to natjecanje nije "obećana zemlja". Slična se fama prije toga stvarala o "Božiću u Europi", kao da bi jedna proljetna europska domaća utakmica tako ekstremno trebala promijeniti razmišljanje o Dinamovoj sezoni.

Što bi bilo danas drugačije da je Dinamo u Portu imao sreće i odigrao 1:1, što se moglo dogoditi? Bi li danas Čačić bio bolji trener, Beqiraj bolji igrač, Kelava bolji vratar? Ne bi. Jedna utakmica, pa ni njih 10, ni u Ligi prvaka, ne mogu definirati niti pojedinca niti klub.

Kovačić može izgubiti 20 utakmica zaredom u Ligi prvaka, i svejedno će biti neosporni talent kojeg Modri neće dugo moći zadržati. Ono što zaista treba biti tema kada razmatramo funkcioniranje nekog kluba jest ima li on temelje za budućnost, ima li viziju, je li njegov razvoj održiv, jesu li njegovi rezultati u skladu s očekivanjima i okolnostima, kakva je njegova uloga u domaćem nogometu, ima li financijsku podlogu za ostati na istoj ili otići na višu razinu. To su prave teme, a ne iznenađenje što je Moutinho pogodio rašlje s 25 metara, a Beqiraj nije ugurao loptu u mrežu s metra.

To nije iznenađenje.

Dinamo je to što jest, sa svim vrlinama i manama. S igračima, rezultatima, trenerom, blagajnom i strategijom koju ima kao i budućnošću koja je pred njim.

Biste li ih zaista mijenjali za APOEL-ove, Clujove i BATE-ove?