Za spas Cibone
Jel zna tko kaj o tome? Ja sam na poslu u to vrijeme...

http://www.youtube.com/watch?v=UCVbJ34wxHk&feature=player_embedded

minuta sutnje za cibonu

http://www.youtube.com/watch?v=UCVbJ34wxHk&feature=player_embedded

inace to su bili boysi

Ne shvačam ni Cibonu ni zadar pa zar je kriv grad što su zajedno nabili dug 100 milijuna kuna ??? Pa i jedni i drugi su plačali 100-tinama tisuća eura igrače koji su u klubovima igrali po tjedan-dva,  najlakše tražiti pare iz proračuna, i onda se ponašati kao pijani milijarderi a kad se blagajna isprazni svi pobjegnu iz kluba zbog "moralnih razloga" ili nova fora "grad nas ne voli" ova dva kluba 10 godina ne čine ništa da bi se nešto promjenilo 95% igrača odlazi nakon isteka ugovora bez odštete i sa 400-500 tisuća eura u džepovima koje bi im trebali dati porezni obveznici pa zar se nemože pametnije potrošiti taj novac nego dati nekom Brownu ili Johnsonu, sad svi vole Cibonu i Zadar a inače na tekmama 300-400 gledatelja !!!

svaka cast svima koji su bili i bar na simbolican nacin podrzali cibonu.
cijela dvorana stoji jedino gospođa Biserka Petrovic sjedi-nije mi jasno i gotovo

Mozda su je boljele noge!

Hvala svima koji su došli na tekmu, i hvala svim onima koji će u subotu u 11:55 doći na Tuškanac! Prošao sam puno toga s Cibonom, ali ovakav osjećaj i tuge i ponosa istovremeno nisam doživio... Kažu da krize iznjedre i puno toga dobroga i zato se nadam da će neke dobre navike iz ovog vremena (puna dvorana, mladi, domaći dečki...) ostati i za koju godinu, kad ćemo rutinski tući Barcu doma!

Puno je važnije ono što se događalo na tribinama, gdje se pet tisuća ljudi u 17. minuti diglo na noge i šutnjom pokazalo "kako će zvučati kad Cibone nestane". Često su Cibonine tribine bile mlake, no ovo je bio sasvim drugačiji slučaj. Prepolovljenoj Radulovićevoj momčadi na terenu je trebao podstrek, Delaš je vezao dvije, a Bogdanović dodao još jednu tricu. Za svaki koš morali su se "ubiti", a gledatelji su na nogama bili nijemi.

Poruka je poslana, Španjolci jasno nisu imali pojma što se događa. Radošević je zabio posljednji koš u četvrtini, za 36:44. Nakon trominutne šutnje, dvorana je eruptirala, kao i emocije. Skandiralo se još duboko za vrijeme poluvremena. Ekipa koju je Radulović skrpao da se suprotstavi europskom prvaku, taj je trenutak zaslužila. Nisu sami u ovoj borbi. Uz njih je i skupina volontera, dečki koji su raznim kanalima današnjice pokrenuli ovu akciju. Ispalo je puno emotivnije nego se itko nadao. U tom kolopletu sjećanja, ponosa i zajedništva i nekim velikim dečkima oko nas na tren se steglo u grlu. Možda i po prvi puta, barem ovako snažno, Zagrepčani su pokazali koliko im je stalo.

Riječi trenera Zdravka Radulovića nakon utakmice koju je Cibona na kraju izgubila 94:75, bile su ogledalo večeri. Iskrene riječi jedne iskrene večeri. Trenutaka zbog kojih sport još uvijek može biti čist i iskonski. I makar će ova poruka zagrebačkom gradonačelniku, gradskoj skupštini, lizing kompanijama i "nametnicima" u (Ciboninim?) poslovnim prostorima značiti malo, a nakon prespavane noći i ništa, snimke će svjedočiti o borbi kluba velike prošlosti i nikakve sadašnjosti.

 

 

"19 sam godina u košarci, ali nikada nisam doživio dirljiviji trenutak. S druge strane, kao trener nisam želio da me itko žali, ali.... Ovo što je Zagreb večeras priredio, malo se puta u životu može doživjeti. Čovjek se paralizira emocijama. Ponosan sam što sam trener Cibone. Mogu reći samo hvala, Zagreb je večeras rekao što misli i osjeća. Molimo vas, neka nam netko pomogne. I ja sam se više umorio..."

Radulović je znao da se sprema zagrobna šutnja u 17. minuti, znali su i njegovi igrači.

"Ti momci amateri pomogli su nam da izgledamo kao klub ovih dana. Hvala im, što su pozvali ljude da dođu, pa i putem Facebooka... Kako sam se osjećao kroz te tri minute? Bio sam koncentriran na utakmicu, ali drago mi je da je protest prošao civilizirano. Ne znam tko će nam pomoći, hoće li to biti gradonačelnik, skupština ili netko treći... Neka se samo dogovore, neka se sve ovo ne prelama na Ciboni... Neki ljudi dali su ostavke, neka nam kažu tko još treba otići i nema problema. Trebam li ja otići - to je najmanji problem. No, neka shvate da imamo talentiranu momčad, stojim iza ovih dečki koji sutra mogu biti među najboljima u Europi", apelirao je Radulović, još uvijek pod dojmom desetominutnog huka s tribina, koje su nakon tišine naglo zagrmjele.