Neću napisati komentar, nego pričicu:
Bilo je to obično proljetno jutro, ustaljenog rasporeda u Jazinama, negdje sredinom sedamdesetih, kad se na treningu kadeta Zadra među klincima uprizorio Krešo Ćosić, odradio zagrijavanje, nekoliko setova vježbi i odigrao na dva koša s hipnotiziranim petnaestogodišnjacima. U to vrijeme svako zadarsko dijete vjerovalo je da da Krešo Ćosić nije obično ljudsko biće, već nekakvo mitsko stvorenje. Njegov upad na trening mogao bi se usporediti jedino sa situacijom, ako je uopće možete zamisliti, da se u nekom sjemeništu, na satu vjeronauka pojavi Isus i krene pjevati s ekipom par prigodnih božićnih pjesama. Te klince, koji su prohodali u Jazinama, ništa više u životu nije zanimalo, osim da jednoga dana, pred punom dvoranom istrče u seniorskom dresu. Nikakva ulica, nikakvi roditelji, nikakvi manageri, novci, kurci, palci .... ništa ih nije moglo odvratiti od tog nauma.
U međuvremenu su nestali idoli, nestala je magija, nestali su koševi iz dvorišta, više je likova prolazilo klubovima nego kolodvorima, došla je lova, pa politika, pa još veća lova ... i na kraju su svi zaboravili da je sve to skupa bilo zbog košarke. Ovo što Aco radi je jedino pravo razmišljanje, ako želimo opet biti košarkaški KLUB.