Hrvatska je na rubu ispadanja već u ranoj fazi natjecanja na
ovogodišnjem Europskom prvenstvu u košarci. Mnogi već sada spominju da
bi ovo mogla biti najveća sramota hrvatske košarke u posljednjih
nekoliko godina, a kako pričamo o najgorim razdobljima od osamostaljena
države onda te riječi imaju dodatnu težinu.
Pričamo o jednom od najjačih europskih prvenstava u povijesti, ali
pričamo i o europskom prvenstvu na kojem bi naši momci morali izboriti u
najmanju ruku drugi dio natjecanja kojeg ćemo sutra čekati do kasnih
sati jer teoretski nam ni pobjeda protiv Grčke to više ne osigurava.
Nakon ždrijeba preskakale su se stepenice, pobjede protiv bivših
država Jugoslavije upisale su se unaprijed, kvalifikanta da ni ne
spominjem. Istina, naša skupina se križa s još jednom podosta lakom
grupom pa je bilo nekako logičko najaviti četvrtfinale, ali i tu se išlo
korak predaleko.
Naša košarka već godinama radi greške u koracima, ali usprkos tome
promjena nema. Ne, nemojte reći da je sramota izgubiti od ekipe koju
vode Domercant i Teletović, ali moramo javno reći kako je sramota od
momčadi koja još prije deset dana djelovala kao ”raspadnuta banda”
primiti 92 poena.
Pogodili su mnogo trica, nije ni važno koliko, ali nakon svake naše
utakmice se izdvaja kako protivnici pogađaju. Kako su nas Finci zamalo
dobili, kako su se Crnogorci uspjeli vratiti, i kako su nas na kraju
dobili Makedonci.
Tko je sljedeći – Mađarska, Austrija (oni su nas već počeli u mlađim kategorijama), pa uskoro Albanija, San Marino, Malta?
Nekada europska velesila sa mnogo velemajstora na košarkaškim
parketima, danas europski prosjek ispod dva obruča. Realnost ili
sramota? Što god izaberete mislim da niste pogriješili, jer imam osjećaj
da je to naša realnost, pa ujedno i sramota, ali do kada?
Mislim da više nema osobe koja je barem malo upućena u ovaj ‘napaćeni
narod’ da ne zna tko je za to glavni krivac. Jednostavno ne mogu
izbjeći Danka Radića koji iz dana u dan uništava
hrvatsku košarku. Ne samo da već godinama nismo uspjeli postići nekakav
ozbiljan rezultat, već nam se i prvenstvo stavlja pod upitnik
regularnosti, a da ne govorim o marketingu, PR i drugim veoma važnim
stvarima.
Nikako ne mogu izbjeći ovdje Slovence koji su po radu saveza toliko
daleko od nas kao i nogometni klub Zadar od europskog natjecanja.
Slovenci ne samo da su dobili kandidaturu za europsko prvenstvo, ne samo
da imaju najviše navijača u Litvi, ne samo da imaju jednog vrlo dobrog
trenera, njima i prvenstvo i mlađe kategorije rade kao švicarski sat.
Sve utakmice od A do Ž, i od 9 do 50 godina koji su pod njihovim
okriljem su organizirani na više nego solidnom nivou. A o našim ligama, o
našim smiješnim kandidaturama, o našim mnogobrojnim navijačima neću ni
gubiti riječi. Ali hoću o našem vrlo dobrom talentiranom treneru.
Sa neiskusnim izbornikom koji kao najveću referencu ističe zlato na
mediteranskim igrama ili osvojeno prvenstvo Bosne i Hercegovine ne
možemo više niti očekivati. Žao mi je jednog poštenog čovjeka, dobrog
igrača, ali u prvom redu neozbiljnog, neautoritativnog trenera koji se
prerano vratio u reprezentaciju. Najtužnije je čitati i slušati sve te
njegove izjave, gdje iz dana u dan izlazi velika doza optimizma – bolja,
tečnija, kombinatorična igra, i što je najgore čak je tvrdio da imamo i
bolju obranu. Da nije žalosno bilo bi smiješno. Ali nije to njegov
najveći feler.
Izostanak s popisa Marka Banića najveća je sramota
naše reprezentacije, ali i izbornika koji je time dokazao kako ne vodi u
Litvu 12 njegovih izabranika, nego 12 ‘njegovih’!!! Nakon fenomenalne
sezone u ACB ligi, nakon što je uspio preskočiti Real u polufinalu
španjolskog prvenstva, ispred njega dobivaju prednost Luka Žorić, Damir Markota, Lukša Andrić. Zbrojite 1+1+1 pa ćete vidjeti zašto i kako je došlo do tog izbora, ako niste uspjeli onda nemojte ni čitati ovo više.
I za kraj ću još jednu usporedbu sa susjedima. Nama su premladi Katić i Šarić. Naravno, budućnost naše reprezentacije su Rudež i Stipčević. I dok mi i dalje radimo pod privatnim zapovijedima, u susjednoj Sloveniji Božidar Maljković na prvenstvo vodi jednog 18-godišnjeg Luku Rupnika koji je danas dobio lijepu rolu protiv Belgije. Minute koje će jednog dana možda presuditi u duelu protiv Šarića, Katića, Hezonje i drugih. A možda nas nakon ovog prvenstva čekaju bolji dani za našu reprezentaciju. Ali ipak samo možda?
