Volim košarku. To je moja velika greška. Greška zato jer sam rođen i jer
živim u Hrvatskoj koju za košarku nije briga. Odljubila se moja zemlja
od košarke nakon godina i godina duge i strastvene veze, nestalo je
iskre i zaljubljenosti. Na kraju se razvela. Sad se vide tu i tamo, na
velikim feštama, obično u prolazu. Ljubavi više nema. Umrla je.
Tko može kriviti Hrvate za takav odnos prema bivšem nacionalnom sportu?
Nakon smrti Dražena Petrovića životarili smo neko vrijeme kroz osobne
uspjehe Kukoča, Rađe i ostale ekipe te ponizno gledali kako nas
reprezentacija iz natjecanja u natjecanje udara šakom u trbuh dok
klubovi polako kopne kao ovisnici na heroinu. Na kraju su uz košarku
ostali samo mazohisti, oni bolesni stvorovi kojima nikad nije dosta
batina. Spadam među njih. Ne mogu si pomoći.
Dobio sam svoju porciju kroz prošlih tjedan dana. Nema veze, već sam
otupio na bol. Bilo je jasno da će vikend biti težak već nakon hrvanja s
Finskom. Užasna reprezentacija sa sjevera Europe koja igra odvratnu,
neučinkovitu, predvidljivu i dosadnu košarku je došla na korak do
pobjede protiv reprezentacije kojoj su nekoć davno uglednici nosili
srebrne medalje na pladnju. „Ne smije nas ponijeti euforija“, primjetio
je naš vrli trener, a meni je došlo da zgužvam rukama facu čovjeku kojeg
sam kao dječak obožavao dok je igrao za moju Jugoplastiku. Igra protiv
Finske, igra bez glave i repa, prenijela se i na ostale susrete i
rezultirala je šamaranjem od Bosne i nabijanjem na kolac konačnog poraza
od Grka.
Sve ste vidjeli i nema smisla da se ponavljam. Tko god zna nekog vraga o
košarci uhvatio se na glavu odmah na početku zbog upitne selekcije
igrača, a čupanje vlasi se nastavilo zbog nedostatka centarske igre,
problema u obrani kojih je bilo više nego ih čovjek može nabrojati,
užasnih rotacija igrača, neznanja kada pozvati tajmaut, neuigranih
akcija, neodigranih akcija i neprepoznavanja trenutka u kojem treba
forsirati određenog igrača. Razina talenta u reprezentaciji svakako nije
na razini one iz 1992. godine, zapravo je debelo ispod nje, ali je
svejedno dovoljno visoka da smo se imali pravo nadati ne samo ulasku u
drugi krug nego i u četvrtfinale. Na žalost, rijedak je talent koji može
zablistati u kaosu. A pod vodstvom trenera Joke Vrankovića svaka se
utakmica pretvara u kaos.
Kaos je nazivnik pod koji možemo svesti događanja u hrvatskoj košarci u
zadnjih 15 i više godina. Nisam nikakav insajder, ne družim se s ljudima
iz košarkaških krugova, nisam upućen u interne razgovore i ratove; ja
sam samo Čovjek koji bulji u ekran te tu i tamo čita sajtove i novine.
Isti sam i kao ostali hrvatski navijači čiji se broj iz velikog
natjecanja u veliko natjecanje smanjuje. No čak i ukoliko niste upućeni u
internu spiku neke je stvari lako primjetiti golim okom. Iz aviona.
Lako je primjetiti užasne rezultate reprezentacije koji doduše
osciliraju, ali u svojoj najvišoj točki svejedno ne dosežu razinu koja
bi nas zadovoljila. Lako je primjetiti da je na čelo reprezentacije
došao trener koji ima svega godinu trenerskog iskustva, koji se jako
brzo pogubio u čitavoj priči i koji unatoč porazima nije smijenjen. Lako
je primjetiti da su domaći klubovi stjerani pod zemlju, a od
nekadašnjih šampiona Europe ostala je samo sjena. Najlakše je primjetiti
kako su igrališta pusta, kako su koševi potrgani i kako djeca iz usta
izbacuju isključivo imena Petrovića i Kukoča. Zato jer nemaju druga
vrijedna spomena.
Kaos koji se dogodio hrvatskoj košarci nije slučajan. On je stvoren.
Upućeni se slažu - za njega je kriv Danko Radić, predsjednik hrvatskog
košarkaškog saveza. Bivši konobar ranih je devedesetih došao u Zagreb,
infiltrirao sudačku organizaciju i uspostavio kontrolu nad njom*. Kroz
sudačku je organizaciju počeo kontrolirati rezultate klubova, a samim
time i klubove same. Uskoro je počelo vezivanje s HDZ-om i sa agencijom
za prodaju igrača, uslijedilo je postavljanje poltrona na čelo saveza
koje je uključivalo i budućeg ministra financija Ivana Šukera, a zatim i
samostalno sjedanje na čelo saveza 2004. godine.
*Izvori: Nacional, forumski natpis jednog insajdera koji je ostao anoniman.
Za vrijeme vladavine Danka Radića dogodile su se korjenite promjene u
hrvatskoj košarci koje su zrcalno pratile promjene u hrvatskom društvu.
Ona najbitnija promjena može se objasniti u tri koraka.
1. Proizvod košarke je igra. Igra je primarni cilj košarkaških pogona.
Ona dovodi gledatelje u dvorane, gledatelji donose novac i sponzore,
sponzori donose još novca, klubovi koriste novac za proizvodnju igrača i
trenera, igrači i treneri proizvode igru. To je temeljni način
funkcioniranja stabilnih profesionalnih klubova diljem svijeta i on je,
uz nekoliko izmjena urođenih socijalizmu, funkcionirao za vrijeme
Jugoslavije, pa čak i u onim prvim poratnim godinama u Hrvatskoj.
2. Proizvod košarke je igrač. Korak tako tipičan za tranzicijske zemlje s
bogatom sportskom povijesti. Vidjeli ste ga jasno u nogometu i vidite
ga još uvijek jer karakterizira sve hrvatske nogometne klubove koji nisu
ništa više od glorificiranih nogometnih akademija u službi stranih
klubova. Funkcija klubova u ovom stadiju prestaje biti proizvodnja igre.
Ona se fokusira na igrača i živi od njega. Nađi talentiranog momka,
skrpaj od njega poluigrača, nabildaj mu brojke u bezveznim utakmicama,
učini ga fokusom momčadi u Europi, prodaj ga za novac i nađi drugog
talentiranog momka. Postotak uspjeha za djecu u takvim pogonima ne
prelazi 5 posto, no koga briga, oni su proizvod.
3. Proizvod košarke je infrastruktura. Zapravo se više ne može govoriti o
proizvodu. Radi se o finalnom stadiju u kojem se rasprodaju nekretnine,
u kojem se prodaje klupsko ime, u kojem više nema novca nego se prosi i
živi od milodara nezainteresiranog društva. To je stadij u kojem se
hrvatska košarka nalazi. U samo tri koraka došli smo do ruba propasti.
Dobro znate što se dogodi kada u basketu napravite tri koraka a ne
spustite loptu na zemlju.
Rezultat ovakvog odnosa HKS-a i Danka Radića prema košarci reflektira se
direktno na rezultate reprezentacije. Posljednji stadij je stadij
raspadanja, a u sportu ne možete uspjeti bez sustava, ne možete uspjeti
ako se sve raspada. Ukoliko nema novca, ukoliko se on nalazi u
džepovima, onda nema ni trenera, nema omladinskih pogona, nema skauta,
nema razvoja. Bez ljudi koji će razvijati mladiće nema ni igrača ni
seniorskih trenera, bez igrača i seniorskih trenera nema igre i uspjeha,
bez uspjeha nema novca. Slijedi smrt. Samo zato jer je HKS dopustio da
kaos uništi sustav što se jasno vidjelo na prvenstvu s kojeg se naši
vraćaju spuštene glave.
Naravno, ovo je samo naizgled priča o košarci. Sport je oduvijek služio
kao zrcalo u kojem se ogleda društvo, a ni jedno zrcalo nije tako ravno,
glatko i jasno kao košarka. Koraci koji su se dogodili domaćem basketu
događaju se svuda oko nas, a mi većinom mirno trpimo i šutimo. Neki zato
jer su se snašli, neki zato jer su inertni, neki zato jer su ih porazi
pretvorili u cinike, a većina zato jer ne zna što da napravi.
No u košarci znamo. Riba se čisti od glave. Jedan potez nožem i crijeva
puna govana će izaći van i sve usmrditi. Nije bed. Treba ih samo baciti.
Očistiti. Oprati. Prije nego zakači Hezonju, Šarića i ostale momke
rođene usred kaosa.
Problem je što na dršci noža piše Hrvatski olimpijski odbor. Problem je
što čovjeku koji drži nož riba više koristi živa. Kao plivač u kaosu
kojem se samo rijetki vesele dok drugi primaju batine. Opet i opet i
opet.
