Složio bih se da je to za ABA ligaške okvire dosta dobra ekipa. Ono što je problem, što smo od 85 do 02 godišta (17 godina?!); mi uspjeli stvorit ekipu u kojoj u petoci imamo Filipovića i Runjića koji realno ne bi radili vidljivu razliku ni o u ovom Splitu koji se bori za ostanak. Imaš tu Žižića kao ekstra igrača, Perića i Babića s dobrim klupskim karijerama i niz igrača koji su u nekoj fazi karijere bili dobri/iznad razine ovakvog Splita (ali i bez nekoj jakog kontinuiteta).

Al čak nije bilo pitanje ukupne kvalitete, nego kome mi to nismo dali pravu priliku? To što Žižić nije igrao, nema toliko veze s tim je li ga netko prepoznao ili nije. Slično vrijedi i za Bendera. Tu je u pitanju nešto drugo.

Sve se svodi na to da mi nismo imali/proizveli kvalitetu niz godina. Vidljivo je da mnogi imaju svoje viđenje zašto je tomu tako i da se nećemo složiti oko toga.

Moje mišljenje je da je rezultatskim padom prve ekipe, krenulo urušavanje i u svim drugim segmentima. NIje tu čak bilo pitanje pojedinog trenera, direktora, igrača; nego kompletnog procesa. Po meni je prekretnica bila kada je Cibona potpisala ugovor s Euroligom (mislim na 4 godine). Tada je bilo jasno da do atraktivnog natjecanja ne možeš nikako slijedećih nekoliko godina. Sva druga europska natjecanja su bila lošije kvalitete/neatraktivna/financijski neisplativa. I kad si krenuo padati, onda tu više nije bilo povratka.
Ne možeš ti stvarati odlične mlade igrače, ako je prva ekipa bezvezna i bez mogućnosti/imperativa da napravi rezultat. Jer da i stvoriš iznadprosječnog igrača, on će otići prvom prilikom iz takvog kluba. Ako si stvorio prosječnog/potencijalnog dobrog igrača; njemu treba vrijeme da sazrije i da postane dobar. U klubu gdje trener nije siguran da će radit par mjeseci, di se ne zna tko će nagodinu bit direktor, di se ne zna hoće li bit za plaće; nitko neće razmišljati dugoročno i čekati nekog mladog igrača. I onda se u cijelu zajednicu unese apatija, izgubi se rezultatski motiv i klub postane beskoristan s jedinom svrhom da isplaćuje plaće radnoj zajednici i da održava postojanje kluba. 

Kada bi prva ekipa Splita nekim čudom dosegla razinu Zvezde, Partizana, Budućnosti, Cedevite; i da drži taj kontinuitet nekoliko godina; opet bi iz omladinskog pogona izlazili dobri/odlični igrači. Interes za košarkom bi bio veći, talenti bi se lakše privlačili/zadržavali, lakše bi ih se razvijalo kroz kvalitetnu ekipu.

Ovo sad je puko preživljavanje. Krivit nekog trenera iz omladinske škole zašto nam juniorska ekipa izgleda ovako, dok Roko Ukić daje intervju da imaju sedam seniorskih igrača i da ovako dalje ne može; je potpuno besmisleno. Ne samo zato što taj trener nema uređen klub u kojem može raditi i razvijati; nego zato jer u rukama ima materijal koji ne može participirati ni u ovako skromnom rosteru Splita. Što itko može napravit od tih igrača?  Prosječne igrače za domaću razinu natjecanja koji će narednih nekoliko godina igrati za Jazine, Alkar, Škrljevo, Šibenku; dok im to ne dosadi i ne nađu pametnijg posla u životu. A njih će zamijeniti novi takvi. I to tako ide u krug.