Gledajući ovako, turnir u Splitu bi po imenima trebao biti najujednačeniji kvalifikacijski turnir- Kandidati za prolaz su Brazilci, Nijemci, Rusi i mi pri čemu bih Ruse, po nekoj logici stvari, ipak izdvojio kao blage favorite. Tunižane i Meksikance (ako uopće dobiju zeleno svijetlo) se ne smije podcijeniti, no oni njihova uloga u ovim kvalifikacijama je epizodna, kao recimo Mađarske ili Estonije na prosječnom (proširenom) Eurobasketu. Isto tako, u ostalim kvalifikacijskim grupama po 2-3 reprezentacije konkuriraju za prolaz, pri čemu bih blagu prednost dao Srbima, Slovencima (ukoliko zaigraju Dončić i Dragič) pa čak i Kanađanima (gledajući samo pojedinačnu kvalitetu igrača Kanađani bi sad bili i izraziti favoriti, no godinama mnoge njihove „zvijezde“ otkazuju nastupe za reprezentaciju).
Draž ovih kvalifikacija jest upravo u tome što samo pobjednici kvalifikacijskih turnira odlaze u Tokio. Pravo na jedan „kiks“ možeš si eventualno dozvoliti u grupi. No ovaj kvalifikacijski model mi se čini itekako smislenim i pogođenim jer nudi tu uzbudljivost i neizvjesnost do samog kraja. Druga je stvar što je FIBA zabrljala s reduciranjem jednog velikog natjecanja kao što je Eurobasket (i ostala konfederacijska prvenstva) u četverogodišnjem ciklusu i učinila ga posve irelevantnim glede načina kvalificiranja za SP odnosno OI. Nekako je neprirodno da se, npr. Nigerija i Iran izravno plasiraju na OI, ali ne u svojstvu osvajača svojih konfederacijskih prvenstva (što bi bilo sasvim logično), već na temelju rezultata na SP (17., odnosno 23. mjesto; pogotovo ovo za Iran, koji nije čak ni najbolje plasirani predstavnik svoje konfederacije, mi je žešći non-sense). Pa zatim raspoređivanje kvota za ove kvalifikacijske turnire (uglavnom rezultati sa SP + svjetski rejting po konfederacijama kao popuna), pri čemu su mnogi ostali zakinuti. Kao da se stječe dojam da netko želi posve obezvrijediti košarkaški turnir na olimpijskim igrama, svodeći ga na razinu onog nogometnog. Kao da su OI nužno zlo koje mora biti ispunjeno pro-forme, a da ono glavno, poput u nogometu, postanu Svjetska prvenstva (i Europska prvenstva, kao utjeha). Pa i ako je od FIBE – previše je.
Bez obzira što naši NBA-ovci (Šarić, Bogdanović, Zubac) po svojoj prilici neće moći sudjelovati na kvalifikacijskom turniru za OI, dobro je da imamo kvalitetne opcije u Žižiću i Benderu koji čine tandem u Maccabiju, a još važnije što su u stanju skupa s veteranima Ukićem i Marčinkovićem stvoriti pobjednički štimung, pogotovo zato što se igra Splitu. Pa sad tko će dobiti prednost u rosteru, hoće li zaigrati Marčinković, Ramljak ili netko treći, ostavimo to izborniku. Što se tiče ostalih reprezentacija, bilo bi zanimljivo vidjeti hoće li za Ruse zaigrati Shved; još se sjećamo kako su nas Shved i društvo masakrirali u osmini finala Eurobasketa 2017. Kod Brazilaca neka od najpoznatijih imena (Barbosa, Nene) su se oprostila, upravo je godina odgode bila prelomnica za njih; Aco će na klupi biti jako motiviran, ali smjena generacije je tamo u tijeku. Nijemci su na prošlom Eurobasketu izbacili Francuze, glatko prošli kvalifikacije za sljedeće SP na kojem su pak podbacili, a „nastup“ u „kvalifikacijama“ (namjerno izražavam u navodnicima) za EP 2022. bolje je ne komentirati. Uglavnom, prilika za naše je tu, ma koliko god ona nastala spletom okolnosti.
