Vi se nalazite ovde: Mondo > Turska 2010 > Edin Avdić

Šesnaest timova - jedna titula

Edin Avdić morao je da prevaziđe brojna iskušenja, kako bi "gladnim" čitaocima konačno podario drugi tekst iz Istanbula, sa Svetskog prvenstva koje od subote ulazi u završnicu.

Prije svega, čitaocima dugujem izvinjenje. Imao sam iskrenu namjeru da nakon vrlo dobre utakmice SAD - Brazil (zadnju četvrtinu sam na tribinama usmjeravao Barbosu u lijevu stranu i tako vrijeđao Splittera, da je i meni nakon svega bilo neprijatno) napišem poduži tekst, ali internet konekcija u mom hotelu je kao da sam smješten u pustinji u Čadu, a ne u nečemu što ima četiri zvjezdice.

Navodno je sve bežično, a to u ovom slučaju znači da nigdje nema žice - i samo to. Inače, u hotelu rade dvojica najneljubaznijih recepcionera u južnom dijelu Evrope (recimo da sarajevski konobari izgledaju kao sljedbenici Dalaj Lame u poređenju sa ovim mrkim dvojcem).

Engleski jezik su učili u školi Blaža Sliškovića (jeste malo staro, ali ko nije gledao neka obavezno iskoristi Youtube - "Aj tinks rezultat iz real! Zrinski plej gud!").

Čim sam prišao recepciji, namrgođeni Brko1 (Brko2 je nešto viši i za nijansu manje namrgođen) repetirao je obrve... - "Hau ken help?". Pričali smo pet minuta. On ništa ne razumije, ja ništa ne razumijem. Rekao je kratko "Internet no gud" i spustio glavu, što je značilo kraj konverzacije.

S obzirom na to da nisam pisao četiri dana i da kolege iz Monda na meni igraju presing kao Kentucky iz dana Ricka Pitina, pokušaću da se iskupim najavom osmine finala SP.

Koliko sam dobar prognozer? Recimo da sam prije utakmice SAD - Brazil od prijatelja i poznanika iz Sarajeva i Beograda dobio barem 50-ak poruka identičnog sadrzaja: "Brate, jel' ovaj SAD hendikep protiv Brazila?". Moj odgovor: "Nema dileme. Amerikanci to gaze sa preko 30 razlike!".

Oko 23h po lokalnom vremenu, dok je izbezumljeni Derrick Rose ubijao u mozak nas osmoro koji smo u dvorani navijali za Amerikance, a Coach K gledao utakmicu u stilu Josipa Vrankovića, krenula je lavina: "Ti nisi normalan, a ja sam još veća budala što te slušam", "Samo da ti javim da mi dođeš 100 eura kad se vratiš kući, #@$% te Amerikanci da te #@$%". "Ovi bogalji u WC ne mogu da odu, a da ne naprave korake"... i tome slično. Dakle...

Srbija 95% - Hrvatska 5%

Stavio bih 99% - 1% nego me malo sramota. Ne govorim ovo zbog razlike u igračkom, nego prvenstveno razlike u trenerskom kvalitetu. Ivković je toliko bolji trener od Vrankovića da je to tužno. Siroti Joke vjerovatno ne bi primjetio ni da Godzila uđe u igru za protivničku ekipu.

Ko je gledao tekmu protiv Njemačke mogao je da vidi onaj lijepi specijal iz auta, koji je Duda nacrtao za trojku Rašića (blok za blokera i nakon svih ovih godina ostaje vrhunska akcija. Langdon je iz sličnog seta Ettorea Messine godinama ubijao protivnike CSKA) u finišu regularnog dijela i perfektnu egzekuciju nakon toga. Samo taj detalj je čisti SF za bivšeg trenera Širokog Brijega.

Srbija igra NEUPOREDIVO bolju odbranu (ok, imaju nekih problema sa odbranom od pick 'n' rolla, ali ko ih nema kada pick vrte Prigioni i Scola), ima više kvalitetnih igrača, više rješenja u napadu, bolji skok, dužu klupu, ukratko sve. Svaki poraz ispod 15 razlike za Hrvatsku je dobar rezultat.

Još jedna opservacija, kada već prosipam otrov kao Peter Vescey u najboljim danima. Ekipa u kojoj je Roko Leni Ukić glavni igrač jednostavno ne može daleko. On ima ogromno samopouzdanje, ali koja korist kada mu je ono mnogo veće od igračkog umjeća? Ukić me u tom smislu podsjeća na Geralda Wilkinsa, koji je svojevremeno izluđivao navijače Knicksa uporno radeći stvari koje nije u stanju da uradi (kontre 1 na 4, pretjerano driblanje, bjesomučno šutiranje iz pozicija iz kojih ne može da pogodi).

Grčka 50% - Španija 50%

Prema nekim informacijama, postoji mogućnost da Španija namjerno izgubi i ovu utakmicu, jer želi da izbjegne borbu za medalju, ili tako nekako.

Pošto su "namjerno" izgubili od Francuske, pa zatim i od Litvanije, Špance u osmini finala očekuje najteži mogući protivnik osim SAD, Grci. Prije početka SP sam rekao da po mom mišljenju Grčka ima najbolji sastav (kvalitetna rotacija od 10 igrača, odlična petorka i vrlo dobre zamjene) od svih evropskih selekcija, evo i zašto.

Na centrima su Sofo i Burusis. Sofo zbog svoje neljudske snage doslovno asfaltira protivničke igrače u pick igri. Vrlo težak matchup za Marca Gasola i Frana Vasqueza (koji nestane u svakoj važnoj utakmici), posebno nakon odmotavanja iz bloka u srce reketa. Sofo otvara i ogroman prostor za šutere sa vanjskih pozicija. Burusis je odličan skakač u napadu (sjetite se utakmice Oly - Partizan u Parizu) i za svoju visinu sjajan šuter.

Na krilnom centru je ključ grčke igre, Antonis Fotsis, ljepilo koje veže unutrašnju i vanjsku igru ove reprezentacije. Ako iz svlačionice izađe koncentrisani Fotsis, koji je odbranom i skokom (uz poslovično dobar šut za tri) u Poljskoj prošle godine upropastio Tursku, onda Grčka ima dobre šanse. Problem je što se Fotsisu vrlo često ne igra, ali valjda će naći dovoljno motiva za ovaj meč. Kostas Tsartsaris je uz Stonerooka iz Siene najbolji visoki igrač na strani pomoći u odbrani u evropskoj košarci.

Na vanjskim pozicijama će se voditi pravi rat. Dijamantidis ide na Navarra i to će da bude široki repertoar padanja uz aut-liniju, čeznutljivih pogleda prema sudiji i koraka u pripremi za šut, koje iz nekog razloga niko ne svira (obratite pažnju na ovaj detalj. Navarro u izlasku iz svakog pick 'n' rolla i namještanju nogu za šut napravi barem tri sitna koraka. Barem).

Ključ za Španiju je igra Rubia od kojeg će, pretpostavljam, Grci da pomažu maksimalno i da ga natjeraju da ih pobjedi šutem izvana. Očekujem dobru partiju Rudya, ali ako Diamantidis u svom stilu uguši Navarra, ne vjerujem da će to biti dovoljno. Također treba očekivati da Španija u određenim periodima igra zonsku odbranu, jer je Grčka pokazala protiv Turske slabost na zonu i to bi također koliko-toliko usporilo ubitačnu grčku pick 'n' roll igru.

Na kraju ostaje Vasilis Spanoulis, koji u trenutku pozitivnog ludila može sam da pobjedi protivničku ekipu, ali isto tako i da sahrani sve šanse svog tima (Spanoulisu ovih dana nije lako. Kao što znate, prešao je u Olympiacos i mora da promjeni mjesto stanovanja, prijatelje, pijacu na kojoj kupuje voće, mjesta gdje pije kafu, videoteku, ma sve...) Pobjednika je izuzetno teško prognozirati, ali pošto Španiju poslovično ne simpatišem, onda kažem Grčka.

Slovenija 60% - Australija 40%

Jedan zanimljiv centarski duel. Aleks Marić, Australijanac koji se osjeća kao Srbin, protiv Primoža Brezeca, Slovenca koji se osjeća kao Afroamerikanac. Jer, kako drugačije objasniti da osoba rođena u Postojni, a odrasla u nečemu što se zove Sežana u Sloveniji, konstatno psuje na engleskom. "Shit, Fuck, Motherfucker, Bitch", sve je to dio bogatog opusa koji Primož emituje kroz utakmicu. Onako gastarbajterski, ubaci poneku sočnu psovku i na našem jeziku, a sudije doziva sa "Yo, Ref!!!"

Brezec, Vidmar, Slokar, Jagodnik i Zupan poništavaju Marića, Andersena, Nielsena i Worthingtona. Patty Mills je strašno brz i prodoran, ali je Goran Dragić vrhunski defanzivac. Niko u Australiji ne može efikasno da brani Bokija Nachbara (koji i ovo prvenstvo igra doktorski i zaista je rijetka kombinacija visine i odličnog, bekovski brzog šuta) i to je velika prednost za Memija Bećirovića i njegove bizarne košulje, koje vrti iz utakmice u utakmicu. (Tu su i 4.000 uglavnom pijanih slovenskih navijača, koji stalno pjevaju "Ki ne skače ni Slovenec, hej, hej, hej!" i imaju majice na kojima piše "Ni se sparat!" ili tako nekako. Bez obzira na sve, podrška je podrška)

Ključeve slovenske pobjede u rukama drži, kao i uvijek, Jaka Lakovič. Momak koji će u svakoj neizvjesnoj završnici da pripali trojku, bez obzira na poziciju i protivnika (češće promaši nego što pogodi, ali mu opet morate odati poštovanje zbog cojonesa koje ima od početka karijere). Da bi Australija imala ozbiljnu šansu, Ingles, Gibson i Newley moraju pogađati kao ludi. U taj scenario ipak ne vjerujem.

Turska 80% - Francuska 20%

Očekujte festival cigli, prekršaja i izgubljenih lopti... i pobjedu Turske.

Domaćin za sada uglavnom dobija na mišiće. Turci imaju - u pravom smislu te riječi - ekipu džinova, podsjećaju na one vanzemaljce iz filma sa MJ-om i Duškom Dugouškom (Boša Tanjević nikada nije volio niske košarkaše. Legendarna je anegdota kada je Boša vodeći Limoges pred dvoranom ugledao omalenog Frederica Fathouxa, igrača Pau Ortheza i u to vrijeme člana francuske reprezentacije. Tanjević je promrljao: "Ovaj kod mene nikada ne bi prošao ranu selekciju!" Sat kasnije Fathoux je ubacio 30 poena Limogesu).

Zona 2-3 koju Tanjević postavlja protiv jačih ekipa je izuzetno teška za riješiti, jer u prvom redu uz playa npr. Tuncerija stoji Hedo Turkoglu sa svojih 207cm. Trojica u drugom redu su Ilyasova 208cm kao nisko krilo, Semih Erden 211cm kao krilni centar i Omer Asik 214cm pod košem. Kada se rašire pokrivaju kompletnu polovinu terena, još vas brat Hedo i Tunceri sačekuju na 10 metara od koša u dijagonalnom stavu.

Tanjević zonom uvijek želi da natjera protivničku ekipu na što više lob pasova, odnosno da lopta što duže putuje sa jedne na drugu stranu napada. Turska velika mana je šut izvana, jer je najbolji šuter u ovom timu Ersan Ilyasova - što je loš znak - a startni bek šuter Omer Onan - što je još gori znak.

Opet, tu je faktor publike, a ne trebate sumnjati da će podrška u Istanbulu biti strašna. Iako Hedo Turkoglu veći dio ovog turnira uglavnom lomi table sa sedam metara, mislim da pobjeda Turske ne dolazi u pitanje. Francuzi pod košem ne mogu ništa, a na vanjskim pozicijama nemaju dovoljno poena u rukama.

SAD 100% - Angola 0%

Čak i moj taksista, otromboljeni Mustafa, ima bolja rješenja za volanom nego Derrick Rose sa loptom. Rose je tokom ovih sedam dana u Istanbulu gotovo patentirao mašinu za izgubljene lopte, a kako kaže kolega Steve iz Kansas Citya: "Još samo čekam da sam sebi da koš".

Iako se Coach K zaledio od straha protiv Brazila, a klupu sa sedam legitimnih NBA igrača tretira kao pobjednike matematičke olimpijade. Iako Steph Curry iz nepoznatih razloga kupi paučinu kod izlaza iz dvorane, ja i dalje vjerujem da Amerikanci osvajaju ovo prvenstvo. Igraju kao Limoges iz '93, ali uvijek su u stanju da nešto zabiju u napadu. Odbrana se pobrine za ostalo.

Rusija 60% - Novi Zeland 40%

Od ruske košarke na ovom prvenstvu peku oči, doslovno. Da njihove utakmice prebacimo na kodirani TV kanal, gledaoci ne bi propustili ništa. Nekako su se dokotrljali u osminu finala, a vjerovatno pobjeđuju i Novi Zeland.

Ja ću da navijam za Kivije, pa šta bude. Igraju simpatični run 'n' gun. Kirk Penney i Phil Jones sipaju trojke iz svih pozicija, Thomas Abercrombie je imao možda i najljepša zakucavanja na ovom SP, a tu je i čika Pero Cameron. Bilo bi mi drago da vidim iznenađenje...

Litvanija 90% - Kina 10%

Nakon što se Portoriko samoubio protiv Obale Slonovače, u osminu finala je otišla Kina, za koju je ovo bez Yao Minga veliki rezultat, ali se priča tu i završava. Yi će pogađati sa lijevog posta licem prema košu, ali Kina nema ozbiljan kvalitet na bekovskim pozicijama i to protiv Litvanije ne može da prođe.

Litvanci su raznovrsniji u napadu, bolji u odbrani, a tu je i čovjek sa imageom dagestanskog mafijaša, Linas Kleiza. Litvanija sigurno u četvrtfinalu.

Argentina 65% - Brazil 35%

U ovom rivalstvu nemam dileme. Uvijek mi je Argentina bila blago rečeno draži tim u svakom sportu.

Magnano ide protiv svojih, a zna ih jako dobro. Možda se Ruben nije proslavio u Evropi kao klupski trener, ali je valjda na ovom SP još jednom potvrdio da je vrhunski stručnjak. Brazil igra lijepu košarku, a u napadu sve orkestrira Marcelinho Huertas, za kojeg samo mogu da kažem - znao sam da je dobar, ali da je ovako dobar - to nisam ni sanjao. Izuzetno brz i snažan, odličan pick 'n' roll igrač, kvalitetan defanzivac, jako dobar asistent. Jedina boljka mu je šut, ali da ima i to, bio bi u rotaciji Dallas Mavsa, a ne Caje Laboral. Huertas je većim dijelom utakmice protiv SAD vodio u školu košarke zbunjenog Rosea.

Pod košem su podlac Anderson Varejao i uvijek neatraktivni Thiago Splitter (za kojeg upućeniji kažu da ima najsnažnije noge od svih centara u evropskoj košarci. Nije da će ga to spasiti od propasti u NBA ligi, ali da pomenemo). Na vanjskim pozicijama su Alex Garcia i Leandrinho Barbosa, koji na svakoj utakmici šutira dok mu ne utrne ruka. Brazil je razbio Hrvatsku, ali mislim da za Argentinu nemaju rješenje.

Prigioni je majstor kontrole tempa i ovu će utakmicu uvesti u ritam koji odgovara Argentini. Pod košem je argentinska verzija Kevina McHalea, Luis Scola, koji je doslovno razmontirao sve direktne čuvare na ovom SP. Ovaj dvojac igra čudesan pick 'n' roll, a izvana uvijek vreba Carlitos Delfino, koji svakom može ubaciti 25 poena uz dobru odbranu (ne treba zaboraviti ni odličnog šutera Paola Quinterosa).

Brazil ima veću širinu, ali udarni trojac Argentine Scola - Delfino - Prigioni je bolji od trija Huertas - Barbosa - Splitter. Argentina je iskusnija i manje griješi u neizvjesnim završnicama, što je po mom mišljenju najveći problem Brazila. Znači prednost "gaučosima"...

Edin Avdić

Edin Avdić je košarkaški komentator na kablovskoj TV stanici Arena sport. Prošao je sve selekcije KK Bosna. Po prestanku aktivnog bavljenja košarkom, diplomirao je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, odsek žurnalistika. Kao košarkaški komentator radio je na Državnoj televiziji BiH, a popularnost u regionu stekao prenoseći utakmice NBA lige na TV OBN. Sa lica mesta prenosio je tri finala NBA lige i tri "Ol star" utakmice. Ima 31 godinu, živi na relaciji Sarajevo-Beograd.

Autoru možete pisati na [email protected]