Najvažnija razlika kod raspada Jugoslavije je bio kvalitet trenerskog kadra koji je, kod Hrvata, bio najslabiji ili je (od kvalitetnijih) brzo zastario u razmišljanjima.
Na to su se nadovezali podobni kadrovi u HKS-u, naročito u radu s mlađim reprezentacijama. Nekvalitetni, podobni koordinatori su, onda, birali nekvalitetne izbornike/trenere, pa je ono što bi trebalo biti vrh piramide rada s najboljim omladincima - postalo ljetno gubljenje vremena.
Rezultati su, u dolazili samo na "grbači" kvalitetnih pojedinaca: Planinić, Popović i Lončar, pa Ukić, Tomas i Banić, pa Delaš, Prostran i Zubčić, pa Šarić, Hezonja i Mavra, pa Zubac, Arapović i Slavica. Žalosno je kako se nijedan igrač, osim Zubca nije razvio koliko se trebao razviti. Simon i Bogdanović uopće nisu bili dio tog procesa.
Tek sada se u pogledu trenera pa onda i razvoja igrača, izgleda, počelo nazirat "svjetlo na kraju tunela".
[uredio Fabjan - 19. srpnja 2026. u 13:02]