Luka Brodarevic je napisao/la:
U hrvatskoj košarci, ali i šire, sustavno brkamo dva pojma: talent i ranu utreniranost. Nažalost, ta pogreška počinje već u najmlađim kategorijama i vuče se sve do reprezentativnih selekcija, a posljedice su poražavajuće.
Rana utreniranost, posebno kod djece bivših košarkaša, košarkašica ili djelatnika iz sustava, nije ništa drugo nego prednost stečena prije prvog dodira s loptom. To možemo usporediti s djetetom koje prije dolaska u prvi razred osnovne škole roditelji nauče čitati, pisati i računati. Ono hoće li imati bolje ocjene na početku, apsolutno da. Je li zbog toga genijalac? Nipošto.
Isto vrijedi i za košarku. Djeca koja već prije dolaska u prve škole košarke ili selekcije usvoje osnovne motoričke kretnje, dvije finte te lijevi i desni ulaz, u prvim godinama treninzima dominiraju. I tada stručne službe, umjesto da sagledaju širu sliku, prerano ih proglašavaju talentima i novim zvijezdama.
Projekti da, ali za definiciju talenta potrebno je mnogo više od puke dominacije nad vršnjacima koji se s košarkom susreću prvi put. Jer, ono što vidimo na U12 i U14 natjecanjima često nije košarkaška inteligencija, već biološka dominacija i sati treninga viška u odnosu na konkurenciju.
Problem postaje još složeniji jer rezultat u mlađim kategorijama postaje najbitnija stvar. Treneri su pod pritiskom, pa dominantno dijete stavljaju u prvi plan od samog starta, daju mu loptu i prepuštaju mu odgovornost. Ta uloga se potom nekritički razvija kroz starije uzraste pa sve do reprezentativnih selekcija. No, kao što onaj tko čita, piše i računa u prvom razredu nije Mensa, tako ni onaj tko s 12 godina zna dvije finte, lijevi i desni ulaz, ne mora biti talent, a kamoli zvijezda.
I tako prolaze godine. S vremenom, prijevremena utreniranost i biološka dominacija nestaju. Kad se to dogodi, na vidjelo dolazi kontinuitet rada kojeg, nažalost, u većini slučajeva nema. Klinci koji su kao kadeti gazili sve pred sobom, sa 17-18 godina ostaju bez aduta. Njihove finte više ne prolaze, a temeljni košarkaški pokreti, obrana, kretanje bez lopte i čitanje igre, nisu razrađeni.
U tom trenutku, pravi talenti više nisu tu. Oni su se ili već prestali baviti sportom jer ih se nije gledalo dok su bili manji i sporiji, ili odbijaju sudjelovati u igrokazu kojeg zovemo reprezentacija. I onda se pitamo, zašto nemamo igračice za Premijer ligu i moramo uvoziti polovne strankinje?
Šteta je golema. Na ovaj način gubimo djecu i djevojke koje vole sport, ali se više njime nemaju volje baviti. Umjesto da gradimo sustav koji će prepoznati i razvijati autentični talent, sustav odabire one koji su najranije utrenirani ili biološki najdominantniji. A na kraju u sportu ostaju samo dvije kategorije: oni koji su dio košarkaških dinastija – s bezuvjetnom infrastrukturom i vezama – i oni koji imaju bezrezervnu mazohističku potporu roditelja da istraju unatoč svemu.
A onda, kad sustav propadne, zaključimo kako nemamo dovoljno kvalitete i posegnemo za uvozom. Istovremeno, nemamo znanja – ni volje – baviti se polovnim domaćim igračicama i vratiti ih u sustav.
A istina je jednostavna: talente ne stvaramo, talente gušimo. I sve dok rezultat u kadetima bude važniji od razvoja, gubit ćemo generacije, ne na terenu, nego u sustavu koji ih nikada nije ni znao prepoznati.
Odlično napisano i apsolutno istinito. Potpisujem.
Dok mi se čini da smo se na muškoj strani ipak malo pomaknuli od strategije “zovi sina od”, na ženskoj baš i nisam siguran. Ali uboli smo Oliviju.
Da su je kod nas odgajali, niti bi pucala trice, niti bi onako vodila loptu. Rekli bi joj da doda loptu i hvata skokove.
