evo malo o tekmi iz rijeckog kuta gledanja... boldani su mi zanimljivi djelovi... radmanovic je zabija za rijeku... ovoga ce se sigurno mr b sitit...
Zlokobni jedanaesterci
U trećem beogradskom finalu, 1987., »Rijeka« nije imala sreće. U 120 minuta igre (1:1) nesklon joj je bio sudac Zoran Petrović, u seriji jedanaesteraca »Hajduk« je bio umješniji (10:9)
Sablasno praznim hodnikom utrobe Stadiona JNA u Beogradu, kojemu je, kao i riječkim nogometnim stadionima, Kantridi, Omladinskom i Ini, izvorno ili presudnim preinakama neimarom bio veliki odanik nogometa, hrabri riječki Ledeničanin Ivica Smolčić, daleke večeri 9. svibnja 1987., poput ukletog Holandeza tumarao je vratar i kapetan nogometaša »Rijeke« Mauro Ravnić i, ojađen i razočaran, zgromljen nepravdom i nesrećom, urlao u polutamu: »Zoraneeeee! Zoraneeee!!«.
Zoran Petrović, tada najbolji jugoslavenski i jedan od cjenjenih svjetskih nogometnih arbitara, sudac finalne utakmice Jugokupa '87., nije se odazivao. Baš na Dan pobjede slavili su »Hajdukovci« na čelu s dotadašnjim trenerom »Rijeke« Joškom Skoblarom, a tugovali Riječani, te večeri predvođeni Joškovom dotadašnjom desnom rukom Mladenom Vrankovićem. Dojučerašnji suradnici tog su dana bili ljuti protivnici.
Uoči susreta »bili« i »bijeli« hodočastili su Kući cvijeća, posljednjem počivalištu Josipa Broza Tita, tada je to za finaliste Jugokupa bila uobičajenost protokola. Koračao sam u riječkoj koloni s Markom Pavkovićem, tada jednim od čelnika »Rijeke«, a godinama prije toga »bijelim« kapetanom. Instinktivno smo obojica pogledali prema splitskoj koloni, a onda izmijenili i poglede i osmijehe. U koloni Splićana, odmah do Joška Skoblara, koračala su dva kršna Zadranina, koji su još prethodne godine, o trošku riječkog kluba, kao »odani navijači« inđiravali na gostovanja diljem tadašnje države. Ništa više nije bilo kao što je bilo.
Treći pehar Jugokupa »Rijeci« su oteli zlokobni jedanaesterci. U igri je Zoran Petrović darovao jedanaestrac Splićanima nakon prekršaja izvan riječkog kaznenog prostora, a »Rijeku« zakinuo za prekršaj u splitskom šesnaestercu, o čemu se poslije raspravljalo čak i na Splitskom sudu, spominjan je mito u novcu i građevinskom zemljištu na jednom od dalmatinskih otoka, spominjana je kleveta, ali se ništa paragrafski nije dogodilo.
Asanović je doveo Splićane u vodstvo u 43', a Radmanović izjednačio maestralnim lobom u 85'. Pravi su pakao za »bijele«, međutim, bili jedanaesterci poslije 120 minuta igre. U sedmoj je seriji Mauro Ravnić mogao postati čovjekom odluke. Obranio je loptu Dragoga Setinova, a onda, unoseći mu se loptom i riječima u lice, prije pucanja nešto rekao Zoranu Varvodiću, koji je, kao majstor za obranu jedanaesteraca (kao takav uočen još na utakmicama »Kvarnerske rivijere«!), uveden u igru u 119. minuti. »Rambo« mu je uzvratio udarcem po glavi, ali se Zoran Petrović nije mašio crvenog kartona.
Mauro je jako pucao po sredini, lopta se od Varvodićeva lakta odbila, a onda je »Rambo« u jedanaestoj seriji najprije svladao Ravnića, a na kraju obranio udarac Roberta Paliske. Pehar je otputovao u Split, »Rijeka« se, kao mnogo puta prije i poslije, morala zadovoljiti ulogom – moralnog pobjednika.
Sutradan je »bijele« ispod terase pored hotela »Bonavia« dočekalo odano, suosjećajuće i voleće mnogoljudlje, ravno onom poslije prethodnih dvaju trijumfa, iz zajedničkog su kaleža ispijani tuga i ljubav. Među njima nije bilo Luciana Sencicha, juniora »Kvarnera«, alias »Rijeke«, iz generacije Radakovića, Vrankovića, Zadela i drugih. Na dan finala dobri je Čenči zauvijek otplovio u dobra spominjanja.