Bate Malota je napisao/la:
ljudi moji kakav tjedan, tek se sad stiglo procitat sve napisano od ajaxa bija sam pijan sto od srice sto one razvodenjene pive na stadionu
kad je pukstas odlazija pisa sam da bi triba biti primjer u akademiji igracima ali jucer posli varazdina triba bi biti primjer Šego.
rodeni splicanin odrasta uz hajduk prosa skolu okusija seniore i onda otisa. kroz drugu ligu pa prvu u varazdinu dosa do razine da se vrati u hajduk ka spreman igrac. onda u hajduku pocinje ko krilo talijanski grobar izvodi s njim eksperimente di se povlaci po loptu dok diallo ide na krilo di smo svi vjerojatno kroz tu polusezonu mislili da smo pogrisili i da nije dorasta hajduku. Zavrsava sezona sego trenira ko pas ekipa se izruguje njegovim vjezbama dolazi Garcia covik koji zna sto radi i nalazi mu ulogu u kojoj je dosa do izrazaja.
I onda ova sezona, postaje kapetan igra najbolji balun u zivotu i nosi hajduk.
Kapetan u svakom smislu te rijeci, pametni govori na konferencijama prije i poslije utk, podrska suigracima, energija na terenu i za kraj situacija protiv varazdina jucer; dalisson nakon neke izborene lopte slavo prema publici a canjuga ga odguruje di sego dolazi i mangupski ali i gospodski upozorava canjugu da to ne radi bez bespotrebne agresive ili fizickog kontakta.
Michele Šego moj Kapetan, s velikim K.
P.S. zaboravija san napisat da je ovo lito odbija transfer iz Hajduka jer je virova da ovom klubu moze dati jos vise i otici za vece pare ako jednog dana ode❤️💙
Vidi cijeli citat
Sad ću malo odlutati.
Znate što je meni posebno drago kod Šege? To što u njemu vidim nešto što smo mi Dalmatinci pomalo prestali prepoznavati kao vlastitu vrlinu.
Negdje s pojavom masovnog turizma, još u vrijeme Jugoslavije, počela se stvarati jedna neobična karikatura Dalmatinca. Nekakav dvojnik Miše Kovača, sa sunčanim naočalama na glavi, raskopčanom košuljom, naslonjen na šank ili terasu kafića, koji zavodi strankinje i kojemu je najveći životni uspjeh to što nikada nije morao pošteno raditi.
S vremenom je taj lik malo evoluirao. Dobio je solarij, tetovaže, uređenu bradu i nešto skuplje sunčane naočale, ali filozofija je ostala uglavnom ista. Rad je za budale, mangupstvo je vrlina, a sposobnost da se kroz život provučeš bez previše truda gotovo je postala društveno priznanje.
I što je najgore, i sam često podlegnem toj romantici. Tim našim šarmantnim neradnicima, boemima, autodestruktivcima i lokalnim karakterima kojima opraštamo gotovo sve jer imaju neku priču, neku dosjetku i nekakav jebeni gard.
A zapravo, kad malo bolje razmisliš, pravi dalmatinski karakter nikada nije bio to.
Dalmaciju su gradili težaci, ribari, kalafati, brodograditelji, ljudi koji su iz kamena izvlačili kruh i kojima su rad, upornost, ponos i držanje vlastite riječi bili pitanje elementarnog dostojanstva.
Nisu zbog toga bili ništa manje duhoviti, prgavi ili svoji. Upravo suprotno.
I zato mi je Šego toliko drag.
Jer je taj momak dokaz da možeš biti i Splićanin i Dalmatinac, imati stav, karakter, dišpet i onu zdravu dozu prgavosti, a istovremeno biti radišan, pristojan, pametan i odgovoran.
Da ne moraš glumiti budalu kako bi bio mangup.
Rigorozni moderni standardi.