je, 1:0, Josip Simic i utakmica zivota Biscana...

 

 

schilaci u giuveu sa casiraghi d.baggio...

ili juve mali klub

bierhoff amoroso udine,iako je bvb bio velik,pa i parma donekle

bierhoff vise na klupi u milanu

 citajte ovo - meni suze idu...

iz vecernjaka...

Emocije su kidale nebo dok je Ivica Kostelić plakao, kočio se, okretao se oko sebe, vikao od sreće. Bio je to kraj puta, puta koji nije bio nimalo lak. Ali puta koji je donio konačnu nagradu. Jednom je veliki teniski trener Bob Brett rekao, govoreći o Ivaniševićevu Wimbledonu, da se velike stvari dogode onima koji znaju čekati.

Ivica Kostelić je i te kako znao čekati. Znao je čekati dok je prolazio tisuće, milijune kolaca na ubitačnim treninzima, znao je čekati kad je dane i dane proležao po bolnicama nakon teških operacija koljena i nije gubio vjeru niti kad su liječnicu postotke za oporavak gurali debelo ispod pedeset posto. Vjerovao je da je 30 posto šanse za skijanje, za konačni cilj, za olimpijsku medalju odlična prilika, nije se gubio u razmišljanjima o onih 70 posto da se nikada neće vratiti.

Četiri godine prošle su od 14. veljače 2002. godine kad je Janica Kostelić, tri godine mlađa od 27-godišnjeg Ivice, osvojila prvu olmpijsku medalju. Disciplina ista, četiri godine kasnije. Kostelić će napokon moći mirno pogledati natpis iznad svog kreveta, natpis koji stoji od prvih skijaških dana:

- Jednog dana osvojit će olimpijsku medalju. I živjeti svoj san. Bio je to paklen dan, najduži i najljepši u životu skijaškog genija iz Medvedgradske i sasvim emotivnog dečka, koji je neke poraze doživljavao vrlo teško. Uzeo je skije za spust velikog Fritza Strobla, olimpijskog prvaka iz 2002. godine, a Fritzov serviser Horst ponudio se da će mu srediti za nastup. I skijao je sjajan jutranji spust.

Nikada brže, nikada mekanije i da nije naletio na neki kamenčić na sredini staze bio bi i bolji od zaostatka od 2,08 sekunde za Bodeom Millerom. No, i ovako bilo je jasno da je tu šansa.

Onda je počeo slalom, disciplina u kojoj je bio svjetski prvak, ali i ona koja ga nije mazila ove sezone. U prvoj vožnji bio je car, donji dio staze kao da je lebdio, bio je to Ivica iz najboljih dana. Bode je opet haklao vrata, ispao je i Defago, drugi nakon spusta, a Ivica je u posljednji vožnju, vožnju života, 45 sekundi u kojima mu se odvrtjela cijela karijera ušao kao drugi, 40 stotinki iza Raicha. Ta dva sata između prve i druge slalomske vožnje bila su beskonačno duga.

Kao i Ivičina vožnja, onaj trenutak nakon prijelmonice kad je ostao na leđima... Noć se smirila, a negdje unutra je gorjelo. Strašno gorjelo. Prvi put želio sam okrenuti glavu, prvi put u životu sam pomislio da neću izdržati gledati cijelu drugu vožnju. Nakon što sam izdržao Ivaniševićevo wimbledonsko finale, Janičina zlata, rukometno olimpijsko zlato, ali i sve poraze košarkaša. I pomislio da me više ništa ne može izbaciti iz takta. Surovi profesionalac? Ma zaboravite.

A onda je semafor pokazao da je drugi, ej drugi!, a ostao je samo Raich koji je nešto poslije izletio, Ted Ligety se srušio u ciljnoj areni, Ivica se uhvatio za glavu, srebro je bilo tu, olimpijsko odličje oko vrata! Hej!Sljedećih dvadesetak minuta Ivica je kreirao šou. Poveo je gusjenicu, dugo i beskrajno dugo se grlio s trenerom Cenom, fiziterapeutom Dugim, serviserom Frenkijem, hodao na rukama do postolja, izgrlio se sa svim Hrvatima i nekim drugima, svima koji su mu došli pod ruku.

I da. sa sestrom. Koja je pobjegla iz kreveta shrvana bolešću. Suze su curile na oba lica, a onda se slika zamaglila. Neki je tip stajao blizu u čudnoj jakni i buljio u mene. Tko je rekao da muškarci ne plaču?

 

 

mauahahahhahahahhaha

pazi koje trbusnjake ima ovaj delija! to su godine i godine u teretani

 infectious i d jel vi "cepate" samo KALČO ili pratite i RREMIJER....?

doktore ti si svoje polozio.

 

ma koji razlog jel ovo ironija:najbolji smo pa nas niko nedodje gledatpa bas zato bi dosli vidit te sampione ili
oces rec da juve nema navijace priznat
opet plitko-znaci svi u rimu navijaju za romu unatoc 1 milijun afrikanaca