Igrali smo dobro, zajeb’o nas sudija
Volim Dragu Ćosića. Kako ne voljeti jedinog komentatora na javnoj televiziji koji svojim entuzijazmom i svojom ‘juhuhu’ parolom podiže i najdosadniju utakmicu na jedan viši nivo. Drago Ćosić je jedan od rijetkih koji će vas u najnapetijim trenucima utakmice uspjeti pošteno nasmijati.
Ono što ne volim je sindrom Drage Ćosića. Taj sindrom specifičan je za ove krajeve, a karakterizira ga da gotovo cijela nacija na 60 minuta isključi mozak i pusti izvjesnog komentatora da razmišlja umjesto njih. Da je Drago kojim slučajem jučer nekoliko puta ponovio kako je krivo to što je dvorana okrenuta prema sjeveru, cijela bi Hrvatska danas spominjala mater i oca danskim arhitektima, projektantima, građevinarima… Taj sindrom opisan je i u jednoj pjesmi popularnog sastava Dubioza Kolektiv koji kaže: ‘Igrali smo dobro, zajeb’o nas sudija.’.
Pogledajte još jednom utakmicu (na youtubu bez Drage Ćosića po mogućnosti) i pokušajte ne biti subjektivni. Nemojte gledati isključivo sudačke pogreške koje su otišle na ruku Danaca, već i one koje su bile u našu korist. Recimo Duvnjakovo povlačenje Landina za nogu, Gojunova gruba igra koja je u nekim trenucima bila za isključenje. Jednostavno, pokušajte biti objektivni bar jednom kada je u pitanju Hrvatska.
Jučer sam pogledao snimku zadnjih 10tak minuta utakmice i vidio sam da su u ključnim trenucima dvaput isključivani Danci, da im je sviran prekršaj u napadu. S druge strane, vidio sam četiri pogreške zaredom u napadu Hrvatske koja je u tom trenutku imala priliku vratiti se u utakmicu. Te prilike sigurno nam nisu oduzeli suci.
A da jednom krivce tražimo u sebi?
Pogledajmo jednom među svoje redove i prestanimo prstom upirati u sve, samo ne u sebe. Počnimo od činjenice da je Hrvatska kvalitetom u samom vrhu svjetskog rukometa, no očigledno je i da smo limitirani na borbu za brončano odličje. Da se razumijemo, ovaj rezultat je isključivo rezultat individualnih kvaliteta koje imamo u reprezentaciji te bi do borbe za broncu došli i da na mjestu Slavka Goluže nije bio nitko, prazan prostor.
Slavko Goluža je jednostavno rečeno kočnica. On je taj koji spriječava ovu reprezentaciju da napokon dogura do nečeg više od bronce. Trener koji je tijekom cijele utakmice više orijentiran prema zapisničkom stolu, delegatima, sucima negoli prema svojim igračima je loš trener. Trener koji tijekom ‘timeouta’ zna reći jedino ‘Slušaj vamo’, i kojemu minutu predaha uglavnom vode igrači, je loš trener.
Štošta bi se još dalo reći na temu Goluže, ali istaknut ću još samo to da sve reprezentacije imaju neki svoj karakterističan stil igre. Danska ima brzu igru, kontre, polukontre... Poljaci imaju razrađene napade koji završavaju šutevima s vanjskih pozicija, a Francuska ima i jedno i drugo. Što imamo mi? Niti igramo brzo, niti stvaramo prilike za šuteve s vanjskih pozicija. Jednostavno, igramo kao kauboji. Ali, ovoga puta kao loši kauboji.
Statistika je kao bikini...
Vratimo se na Dragu Ćosića i njegovu simpatičnu izjavu tijekom ovog prvenstva: ‘Statistika je kao bikini. Pokazuje puno, ali ne otkriva sve.’. U ovom slučaju neću se složiti s Dragom, pa evo jedne zanimljive
statistike:

Ljestvica najboljih 20 vratara Europskog prvenstva pokazuje nam da sve reprezentacije u polufinalu imaju po dvoje vratara među najboljih 20. Osim Hrvatske. Mirko je na 20. mjestu sa skromnih 30% obrana, a Venia Loserta na ljestvici nema. Kako bi i bilo, kad pravu priliku nije ni dobio.
I godinama se ponavljamo, i ponavljat ćemo se. Mirko Alilović je vratar malih utakmica, a u svakoj većoj kada treba momčadi dati dodatnu sigurnost - Mirka nema nigdje. Zar nije vrijeme da pružimo priliku nekim novim imenima? U Hrvatskoj ima kvalitetnih vratara koji su zaslužili makar biti na širem popisu,i na pripremama, u prijateljskim i kvalifikacijskim utakmicama. Možda bi gore navedeni shvatio da nije nedodirljiv što bi opet moglo rezultirati pozitivnim efektom.
Vječno umorni
I uvijek se u ovoj fazi natjecanja javlja isti problem, mi smo umorni. Pitam se, kako smo mi umorni, a Danci nisu? Pa odigrali smo isti broj utakmica, isti broj minuta proveli na parketu. Realno, umor je samo jedan u nizu naših najčešće korištenih alibija. Međutim, ima nešto i u tom umoru.
Za spriječavanje umora i čuvanje za ključne utakmice bitne su dvije stvari, a to su širina klupe i rotacija. Na klupi imamo dovoljno kvalitetnih rješenja za utakmice u skupinama, međutim to neznamo korisiti. Ključni igrači poput Domagoja Duvnjaka, Igora Vorija, do zahtjevnijih utakmica trebali su biti iskorištavani što je manje moguće kako bi bili što svježiji kada bude trebalo. Tim principom igrali su Danci, igrali su Francuzi. Oni su u finalu, Hrvatska nije.
A šta sad?
Koliko god je rješenje jednostavno, toliko je ono i komplicirano. Jer ono što je u hrvatskom nogometu famozni Z.M., u rukometu jest dotični Z.G. i bez njegova blagoslova ne može proći ništa.
A šta sad? Slavko Goluža biti će opet najmanji krivac za rezultat, nastavit će sa radom u reprezentaciji, a Zoran Gobac će i dalje reprezentaciju koristiti kao izlog za svoje igrače. Ako se pitate kada će tome doći kraj, odgovor je - nikad. Vrtit ćemo se u krug. Oni koji su se usudili progovorit o stanju u Hrvatskom rukometu danas su miljama daleko od njega. I tako će biti i kada Goluža kaže jednu krivu riječ. Nestat će s karte Hrvatskog rukometa, a na njegovo će mjesto stati neki novi mazohist.[uredio FC Laguna - 25. siječnja 2014. u 12:55]