Pozdrav svima.
Lino napadački gledano nije nikada bio nikakav "čarobnjak". Svaka njegova ekipa ima možda jednu karakteristiku koju znamo svi: taktičku disciplinu i forsiranje dugih,statičnih napada u kojima je poglavitni cilj držati loptu što više, izbječi bilokakve tehničke pogreške te puštanje najboljeg igrača/dvojicu, da individualnom kvalitetom rješuje situaciju. U "moderno" vreme je tome dodao i igru taktičko jakog srednjeg sa "igralnim" bekom, koja ima kao posljedicu šahovskih 7-6.
Nema tu španjolskih situacij 2:2 sa igrom sa pivotom, danskih višaka na krilo sa višestrukim uigranim križanjima te norveških zabadanja u prostor praktički bez vođenja lopte etc. Većina jakih momčadi ima barem jednog šutera od daleko, neki i dvojico a top momčadi imaju 3 vanjske koji mogu postići gol izvan 9m. Hrvatska je ovdje limitirana i to treba hitno ispraviti, jer protiv visoke i robustne 6-0 ovo je daleko najbolji način za razbijati obranu bez dobivanja udaraca svaki napad te strašnom fizičkom potrošnjom.
Červarov forte su od uvijek dvije svari: Taktička analiza protivnika u smislu limitiranja napadačkih sposobnosti suprotnika (nekako u smislu nogometne Serie A, gdje je obrabena taktika/limitiranje najboljih suprotnih igrača i njihovih akcija poglavitan cilj taktičke pripreme ekipe na utakmicu) te potpuna mobilizacija momčadi u smislu aktivacije psiholoških potenciala pojedinaca ili tzv.galvanizacija igrača te sposobnost uvjeriti ih u svoju viziju. Ovo je za svakog trenera apsolutna najteža stvar, jer može on biti i svjetski znalac i sve, ali 20 individualaca (što čovjek jest) sa svojim željama, ambicijama,mentalitetom itd. "uigrati" u jednu cjelinu, u koji svako akceptira potpuno svoju rolu (i ako se sa njom baš i ne slaže), podrži viši interes ekipe te aktivira sve svoje psihofizičke potenciale je sve samo ne lako.
To nikada nije lako postići i zato imamo pregršt trenera koji su sjajni taktički znalci, imajo rukomet u "malom prstu" ali nemogu postići neke velike rezultate iako su imali priliku za to. Na drugoj strani imamo neke za koje znamo da u smislu samog rukometnog razumevanja igre nisu baš "doktori rukometa", ali imaju ono nešto, uvećini primera "neobjašnjivo," zbog čega su uspiješni i imaju titule. "Ono nešto" nije ništa drugo nego vrhunska sposobnost "man managmenta", sa kojem lider uspije napraviti koheziju u jednog grupi ljudi i sa onom kohezijom oni zaista djeluju kao tim, koji je uvijek motiviran te posvećen ekskluzivno interesu tima a ne pojedincu.
Sport je lijep i interesan baš zašto, jer je psihološka komponenta najvažnija od sveh. Zašto? Zato jer momčad koja ima teorestki maksimalan domet, a igra na 40% zbog lošeg psihološkog stanja (svađe u grupi, nezainteresiranost pojedinaca, individualizam, neslijedenje trenerove vizije, nezalaganje i loša borbenost...) je uvijek lošija od kvalitetom limitiranije momčadi, ali koja igra na 100% svaku utakmicu. Zato sam i ne vjerujem tezi, koja pravi "sa ovakvom ekipom bi i ja nešto napravio". Jer igrači nisu strojevi gdje klikneš ON i počinje raditi ono šta mu ukažeš. Igrač treba uvijek motivaciju, vođenje, pomoć. Ponekad treba da ga pustiš na miru, ponekad treba da napraviš galamu, ponekad treba da ga pustiš u igri i sa šutom 4-0, ponekad treba da ga vadiš i u 6.minutoj utakmice. Sve to kvalitetan trener zna i zato su oni i toliko plaćeni i sa takvom ulogom. Vidjet ćemo gdje je Lino sad. Ja se kao uvijek nadam najboljem.
Što se tiče utakmice: Lijep ambient i ugodan večer. Igro neću komentirati, a rezultat još manje. To su prijateljske utakmice i one su u tom segmentu apsolutno nevažne. Važno je da se igrači rastrče, razbiju monotoniju treninga te ostanu zdravi. I o igračima teško kažem nešto. Neki su me iznenadili, ali opet to su utakmice bez ozbiljong natjecateljskog stresa i znamo kaka razlika je to. Imamo nekoliko zaista potencialnih mladih igrača i to je sjajno. Za tjedan dana beležit će se rezultat i tada ćemo vidjeti, gdje smo.
Lijep pozdrav svima.
[uredio Claudio - 04. siječnja 2019. u 21:56]