http://www.bljesak.info/content/view/63179/160/
| Svastika, majka i maćeha |
|
|
Naša posla | Utorak, 09 Studeni 2010
N
ogometne
utakmice u nas služe najmanje za nogomet. Odavno. Još od sredine
osamdesetih i prvih pravih prepucavanja organiziranih navijačkih grupa,
pa preko Maksimira i Zvone Bobana, Partizanove ''bežanije'' preko
poljudskog
travnjaka nogomet je u nas više od igre. A usput je postajao sve manje
igra kakvu smo nekada poznavali.
Piše: Marin Buljan
Utakmice su postale politički mitinzi, kolektivna okupljanja na kojima
se uzgaja međunacionalna i međususjedska mržnja i ispoljava najgori
oblik plemenskog primitivizma. Hajde, nekako bi čovjek to i prihvatio i
sažvakao, jer i na Zapadu ima takvih utakmica kol'ko hoćeš, ali da je
barem nogomet gledljiv, da barem malo sliči onom s televizije.
Shvatio bi sav taj navijački folklor, ali nogomet nije bit, zbog njega
se ne dolazi na tribine, u nas su stadioni samo ringovi u kojima se
odvija međunacionalna borba. Jer, ona igra, taj nogomet, na našim
stadionima nije stvar zbog koje se dolazi.
Prestao sam ići i gledati domaći nogomet onoga trenutka kada sam uvidio
da se može sat i pol na friškom zraku (plus 15 minuta odmora i sudačka
nadoknada) kvalitetnije provesti bilo gdje drugdje. Uostalom, zbog čega
gubiti to dragocjeno vrijeme na gledanje 22 loše pripremljena igrača u
vrlo vjerojatno dogovorenoj utakmici, koji trče za loptom u lošem
taktičkom rasporedu po lošem, pašnjakolikom terenu, svađajući se svako
malo s nekim ''kupljenim'' ili lošim sucem, uz sve to na lošim
tribinama i u uvjetima kakve su u Engleskoj imali početkom prošlog
stoljeća?
Zapravo, pitam se, tko još ide na utakmice? Osim izravno uposlenih u
nogometu, tu su, recimo, oni besposleniji muškarci koji vrijeme inače
ubijaju po kladionicama, kafanama, a eto ubijaju ga i na utakmicama. To
su oni koji se busaju kako unaprijed znaju rezultati i koji se vole
dozivati na tribini i pozdravljati sve i svakoga, kao da ih poznaje
čitav grad, a ustvari su šupljaci, baš kao i pola nekih likova koji na
utakmice dolaze u svojstvu sitnih poduzetnika koji se metiljaju oko
kluba.
Tu dolaze i muškarci kojima je utakmica još jedan u nizu izgovora da
barem nakratko kidnu od žene i punice. Na bilo kojoj utakmici bilo
kojeg našeg kluba uvijek možete sresti par lokalnih zajebanata i onih s
kojima se zajebanti zajebavaju, a koji služe da svima na stadionu
vrijeme brže proleti i da se ona kupljena karta barem malo isplati. Jer
na terenu je nogomet ionako očajno loš, a rezultat uglavnom unaprijed
poznat.
A tu su naravno i penzići, koji preduge umirovljeničke dane i noći
nekako pokušavaju prikratiti i ovakvim oblicima zabave. Drhture pod
sivim ili oker kaputom, sjede na barem tri dnevne novine i ''glume''
dane kad su doista gledali nogomet.
Zaluta još na stadion poneki lik, student najčešće, čisto da ubije
vrijeme, jer jeftinije je sjediti na utakmici nego u kafiću, ali
sveukupno to je dvjestotinjak ljudi, ma neka je i tisuću, ali baš, ono,
u vrh glave.
Ljubimci medija
Naravno, ne zaboravimo i naše vrle navijače. ''Profesionalne''
navijačke grupe su same po sebi svrha, kao što je i čitava liga u nas
sama sebi svrha. Oni žive u svom svijetu, prečesto nezainteresirani za
rezultat, oni su neka vrsta borbene grupe, koja svoje utakmice igra i
izvan terena. Nogomet im je tek povod za okupljanje, temelj za
postojanje, ali su oni uglavnom istureni nositelji političkih ideja,
imaju neke ideale za koje se bore, kako divljanjem na stadionima, tako
i ekscesima na ulicama.
Na domaće utakmice dolaze kao na paradu, svečani defile u kojem ''urbi
et orbi'' pokazuju brojnost i ciljeve. Dekorom pokazuju moć, kao što su
to radile vojske kroz stoljeća, bilo fašisti, bilo antifašisti, bilo
osvajači, bilo osloboditelji. Brojnost navijačkih grupa je
diskutabilna, diskutabilni su i nejasni njihovi politički ciljevi.
Istina je da mnogima idu na živce sa svojim pretjerivanjem i
samodopadnošću, istina je i da su, uz loš nogomet, upravo navijačke
grupe krive za odlazak normalnih navijača s utakmica. Jer, riskirati
bocu i kamen u glavu nije baš omiljeni izbor bilo koga.
Žalosna istina je i to da se u našim medijima navijačkim grupama
posvećuje prevelika pozornost. Uostalom, navijačke skupine pozornost
same traže, ali je ne moraju dobiti, barem ne u tolikim količinama. No,
izrazito je lako manipulirati navijačima u političke svrhe, a još kada
se u sve uključe i mediji, kao i (namjerno?) nesposobna policija, preko
noći navijačke grupe postaju bilo (ili puls) cijelog jednog naroda.
Kako u očima jednih ili očima drugih.
Što je daleko od istine, ali uz medijsku pompu, čak i u očima onih koji
drže da je to samo pretjerivanje, navijači postaju čitavi narodi i nose
sva obilježja čitavog naroda. U određenom trenutku tako Horde Zla
postaju masovna personifikacija čitavog jednog Sarajeva i komplet
Bošnjaka, a Škripari postaju po potrebi masovna personifikacija čitavog
hrvatskog puka u BiH.
Mediji jednih slave povratak svojih navijača – ratnika iz borbe u tuđoj
varošici, mediji drugih slave hrabar otpor huliganima i metak u jednog
od njih. Verdan Puljić za jedne postaje narodni heroj, a za druge
ostaje tek običan huligan koji je htio divljati po tuđem gradu.
I tako već neko vrijeme živimo u sjeni tog događaja o kojem svi imaju
svoje istine, a pokojni Puljić umalo da dobije i ulogu onog ubijenog
srpskog svata s Baščaršije, Nikole Gardovića, s kojim započinje ratno
stanje u Sarajevu. Pogotovo otkad su se političari umiješali u čitavu
priču, od Mirsada Kebe naovamo, kuhajući kašu i kusajući nešto iz nje
za vlastitu afirmaciju.
Nogomet je pokleknuo pred navijačima, a navijači su poklekli, po tko
zna koji put, pred političarima, i preuzeli ulogu naivnih hajkača, a
sve su slasno prigrlili mediji. A onda je u tom bućkurišu neuk i
brzoplet Bošnjački puk počeo kleti sve Hrvate, a isto tako neuk i
brzopotezan puk počeo kleti sve Bošnjake.
Počeli su se vaditi ratni rječnici, po forumima su počele letjeti
psovke i Počelo se kleti u ime Majke Bosne na jednoj strani, a s druge
strane se potezalo po Maćehi Bosni. A onda se nakon nešto više od
godinu dana na istom mjestu ukazala i Svastika!
Medvjeđa usluga
Što je zastava Trećeg Reicha radila na tribinama stadiona u Širokom
Brijegu znaju samo oni ''omladinci'' koji su je tako ponosno
razvili.Učinili su to sa tako očitim manjkom osjećaja za trenutak i
viškom hormona gluposti.
Tipično za mladost i tipično za navijača. Da išta znaju o životu već
sada bi propali u zemlju. Ali, oni ne znaju ništa. Oni žive u društvu u
kojem se forsiraju simboli i mitovi s jedne, a neznanje s druge strane.
Oni su za sebe i ostale na stadionu u tom trenutku bili likovi s
mudima, heroji čak! To govori u prilog onome da na stadione idu samo
oni s totalnim pomanjkanjem kritike. Inače bi ih izviždali ili ih
uklonili s tribina. Srećom, na tribinama je sve manje ljudi.
Pored tako lijepe hrvatske zastave (ili zastave hrvatskog naroda, kako
vam volja) s kojom se navijač nacionalno može istaknuti na tribini, ovi
su junaci odabrali baš zastavu zloglasnog njemačkog Reicha. Slijedeći
valjda primitivni navijački princip da protivniku treba pokazati baš
ono što bi on volio vidjeti razvili su ''monci'' zastavu koja nema veze
s zdravom pameću, te na još gluplji način razvili tik ispod nje i
vatikansku državnu zastavu.
Kombinacija je to koja svakom iole boljem poznavatelju povijesti (ali i
nogometa) nije logična, a svakom normalnom Hrvatu i katoliku nabija
tlak na 220/180, ali je tim likovima očito logična i nimalo se nisu
zapitali hoće li uvrijediti prvo svoj narod, a onda onaj drugi. Na
stadionu nisu naišli na neodobravanje ostatka domaće publike, jer već
sam gore opisao tko sve ide na stadione, tu nema kritične mase da to
spriječi. Nije to spriječila niti policija, koja je potpuno neobučena
za ovakve zadatke (i to je djelo političara).
Svi oni, počev od mladeži sa pogrešnim i iritirajućim zastavama na
tribinama, do nedostatka trezvenih navijača na istim tim tribinama, pa
sve do političara i policije, svi su oni očiti ispljuvak ovog našeg
bolesnog, pokvarenog i svakakvim simbolima išaranog društva i medijskog
prostora u kojem se mladost brusi da bude naoštrena na svoje vršnjake,
da bi sjeme zla nosili dalje u budućnost.
Važno je da smo naši
O nekim medijima da ne govorim. I dok su jedni razvikali to idiotsko
ponašanje domaćih navijača, drugi su stidljivo prešutjeli događaj.
Jedni po principu jedva dočekanog razloga za opaliti novu hajku, a
drugi po principu kako treba čuvati našu mladež, pa makar radila
najcrnju glupost i neoprostivu grešku.
Da smo normalna država upravo bi se hrvatski mediji u BiH trebali
zapitati dokle će nas takvi sramotiti, a sarajevski bi mediji trebali
raditi na smirivanju situacije. Ali, mi ne živimo u normalnoj zemlji,
mi živimo u zemlji s one strane ogledala, tamo gdje je Ludi Šeširdžija
odavno uzeo stvari u svoje ruke. I gdje pet glupana može predstavljati
čitav jedan narod. I gdje su navijači jako poštovani u društvu. I gdje
ih mediji i političari naprosto obožavaju. I gdje će zbog te šačice
likova i još nekih nazovi navijača netko jedva dočekati pustiti jezik o
fašistima sa Širokog i Hrvatima koji su općepoznati nacisti.
Na početku sam napisao. Nogomet Premier lige jedva da promatra par
stotina ljudi. I navijača u navijačkim grupama je jedva tisuću do
dvije. Priopćenja navijačkih skupina su obične nabacane budalaštine.
Tjeranje inata i pravdanje koje se, eto, objavljuje. Mediji vole buru.
Mediji vole navijače. Oni su ogledalo društva, ali nisu ogledalo
naroda.
Sveukupno su premalo ljudi da bi predstavljali bilo kakvu masu za
procjenu naroda. A mediji će se uvijek slatko uhvatiti samo njih,
forumaši će po njima procjenjivati čitav jedan narod, forumaši s druge
strane barikade će ih veličati, i njih i onaj pogani simbol poganog i
srećom, propalog, Hitlerovog projekta. Inat će se tjerati, na radost
onih koji bi stalno kuhali situaciju. Normalan svijet bi očekivao da se
to normalno riješi. U normalnim zemljama odgojna mjera i dugi sat
povijesti bili bi dovoljni. U našoj zemlji možda još dobiju i pljesak.
[uredio riki_mo - 10. studenog 2010. u 07:21]