07. kolovoz 1996. Atena. U turističkoj četvrti Vougliameni sastali su se Tuđman i Milošević, a uz svakoga je bila delegacija od 20 — 30 ljudi. Domaćin je bio Kostas Simitis predsjednik grčke vlade. Za Hrvatsku je Atena bila prihvatljiva jer je Grčka bila racionalna prema Hrvatskoj i njenom odnosu prema Europskoj komisiji i Vijeću Europe kao i u bilateralnim odnosima.
Ključna pitanja su bila Prevlaka, kontinuitet državnosti i nestale osobe. Milošević je htio razmjenu teritorija, Prevlaku do Molunta za podebljanje dubrovačko zaleđe, Tuđman odbio.
Milošević je tražio državni kontinuitet SFRJ samo za SRJ. Hrvatska je strana
odgovorila da “mi njima možemo priznati kontinuitet, ali pod uvjetom da na
njega imaju pravo sve države nastale raspadom Jugoslavije. Mate Granić je inzistirao da Prevlaka uđe u priopćenje ali kao sigurnosno, a ne teritorijalno pitanje”  Pregovori su trajali četiri sata. Bili su tvrdi, oštri, na rubu prekida, ali na kraju uspješni. Objavljeno je zajedničko priopćenje, parafirali su ga ministri vanjskih poslova.  Određen je rok, do kada sporazum treba  precizirati i potpisati. Tuđman je istoga dana sletio u Puli i novinarima izjavio da je postignut sporazum o potpunoj normalizaciji odnosa, od prometa do sporta. Tuđman je to vidio da će normalizacija ubrzati mirnu reintegraciju, pozitivno utjecati na normalizacija odnosa. Službena Hrvatska je primijenila racionalni pragmatizam kojim olakšava proces mirne reintegracije, a treba omogućiti i “određene oblike gospodarske suradnje”. Hrvatska svojim doprinosom stabilizaciji odnosa u mikro-regiji se zapravo oprašta od Balkana i orijentira na srednju Europu i Mediteran. SDP je izrazio bojazan da se razgovaralo i o nečemu što nije za javnost.
Nakon sastanka u Ateni, najave o potpisivanju sporazuma 23. kolovoza SDP-u su izgledale
previše spektakularno. SDP-ovcima se nije svidjelo ni mjesto gdje su se susreli Tuđman i Milošević, “Nismo sretni što je do dogovora došlo baš u Grčkoj – počelo je na krivom mjestu, u Karađorđevu, a završilo na još krivijem u Ateni –  na sve to se gledalo s krajnjom skepsom.”  Zlatko Canjuga je podržao Sporazum i to kao korak prema smirivanju prilika na području Jugoslavije. Za njega su na prvom mjestu smirivanje prilika, povratak prognanih i uspostava hrvatske vlasti u hrvatskom Podunavlju, a ne gospodarstvo. Franjo Tuđman je ustvrdio: "Sporazum zapravo znači točku u završnoj rečenici povijesnog poglavlja uspostave slobodne, suverene, demokratske Hrvatske, punog priznanja njezinog državnog kontinuiteta i
teritorijalne cjelovitosti i to od glavnog protivnika. A budući da je riječ ne samo o pobjedonosnom okončanju ovog razdoblja nego i o uskrsnuću i obnovi, suverene i onako moćne Hrvatske kakvu smo imali u doba Tomislava i Krešimira, to ovim možemo završiti i mnogostoljetno poglavlje, ne tek uobičajenom točkom nego s velebnim uskličnikom.  Sporazumom započinje potpuno novo poglavlje u odnosima hrvatskog i srpskog naroda, “ona dva naroda koja su imala glavnu ulogu u sveukupnoj povijesti stvaranja permanentne krize i konačnog raspada jugoslavenske države, pa su, kako na uzajamnosti tako i na sukobljavanju
njihovih politika i interesa, gradili svoju politiku i ostali narodi bivše jugoslavenske zajednice, a i međunarodni čimbenici.” Sporazum je u bitnom interesu “ta dva povijesno najstarija naroda na ovom geopolitički važnom i osjetljivom području”. "… začuđuju, međutim, sumnje i ocjene Sporazuma od nekih pojedinaca, pa i stranaka u političkom životu. To svjedoči da takvi pojedinci i stranke ne žele ili ne žele prosuđivati s gledišta prošlosnih sustava i budućih nacionalno-državnih interesa. I u presudnim nacionalno-državnim ostaju ograničeni svojim osobnim i stranačkim politikantstvom. Takvi ne shvaćaju da se ni u životu pojedinca, a kamoli naroda, ne smije prepuštati samo osjećajima, pojednostavljeno – samo ljubavi i mržnji".  "Sporazum je politički poraz Miloševićeva režima, jer njime konačno priznaje Hrvatsku u njenim međunarodno priznatim granicama, ipak treba upozoriti da bi Milošević naknadno iz evidentnih slabosti Sporazuma mogao na štetu Hrvatske izvući kapital".  Diplomatski odnosi uspostavljeni su 9. rujna razmjenom diplomatskih nota. Preostalo je još ratificirati Sporazum u Saboru. Hrvatskoj to priznanje nije bilo potrebno, ali je trebalo ne zato da bi bilo kome ili sebi potvrdila da postoji, nego zato da bi se otklanjala sva teška nasljeđa prošlosti i na novim osnovama se okrenuli budućnosti. Sporazum ima iznimno  mjesto u povijesti hrvatskog, srpskog i crnogorskog naroda, posebno zato što je postignut voljom dviju strana, hrvatske i jugoslavenske. Dvije države jedna drugoj priznale su politički kontinuitet državnosti, što
je od posebne važnosti za Hrvatsku jer potpuno otklanja mogućnost da se Hrvatska, pa i bilo
koja druga članica bivše države proglasi secesionističkom.