Sud javnosti

Zadnji je čas za spomenik pobjedi

Osude li hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača za zločinački pothvat, slavit ćemo što nismo vidjeli, čuli i znali o Oluji

 

Nema dvojbe da se šest milijuna kuna moglo životno korisnije upotrijebiti u recesiji, i to baš u Kninu, ali ako je ikad ijedan spomenik u našoj novijoj povijesti imao na nekom mjestu smisla, i to baš sada, onda je to spomenik Oluji u Kninu.

Ako milijune kuna trošimo na stotine pokretnih spomenika u Saboru, na njihove privilegije pa i ljetni raspust uz sav deficit radnih sati, te osobito beskrupulozno prerano i više nego unosno umirovljenje, onda ni šest milijuna kuna za simbol takve pobjede nije puno, a niti uzaludno bačen novac. Spomenik pobjedi podignut je konačno, sada i kao izraz udruženog nacionalnog prkosa, možda i u posljednji čas. Jer, budu li Ante Gotovina i Mladen Markač osuđeni u Haagu, više neće biti generali, niti će biti etično, a ni pravno i politički korektno zvati ih herojima, a onda će biti dvojbeno i što će preostati za slavljenje na dan Oluje, bez obzira na sva uvjeravanja sadašnje politike i stručnjaka. Osobito imajući u vidu preostali sadržaj haaške presude, koji osuđuje sav vojni i politički vrh na čelu s ključnim članom udruženog zločinačkog pothvata dr. Franjom Tuđmanom, onim istim koji je samo dvije godine kasnije Srbima u Vukovaru nudio ruku pomirenja.

Iako je i uoči današnje proslave predsjednik Ivo Josipović generalima i ostalim vojnim časnicima za tu bitku rekao kako će “zauvijek ostati zlatnim slovima upisana u povijest našeg naroda”. I za njega su to bili dani ponosa i slave “koje nitko više ne može osporiti niti dovesti u pitanje”, uz ogradu da je ta briljantna vojna akcija bila “u najvećoj mjeri sukladna ratnom pravu” te da to što se nije moralo i smjelo dogoditi “često neopravdano dovodi u pitanje smisao cijele operacije s vojnog, moralnog, političkog i svakog drugog stajališta”.

To je i opći politički stav koji proizlazi iz njegova uvjerenja o nepostojanju zločinačkog pothvata, neprihvatljivosti za premijerku, a i Zoran Milanović zločinački pothvat “ne priznaje niti će ga ikad priznati”.

Ipak, što god politika govorila, ako Haag potvrdi zločinački pothvat, logični slijed bio bi pokretanje procesa protiv svih sudionika Brijunskog sastanka gdje je plan skovan, kao i protiv sudionika Oluje koji su znali ili mogli znati da su izvršitelji toga plana. I kad se onda “zločinački vrh” odvoji od briljantne akcije pobjedničke vojske, što preostaje, 200 tisuća sudionika i nekoliko milijuna promatrača koji nisu znali da djelom i propustom sudjeluju u prisilnom i trajnom uklanjanju Srba s dijela hrvatskog teritorija, a što su s vladinim dužnosnicima, pripadnicima Hrvatske vojske i policije na Brijunima skovali predsjednik dr. Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak, Janko Bobetko, Zvonimir Červenko…

I što ćemo onda slaviti? To što nismo čuli, vidjeli i znali!? Osude li generale i za zločinački pothvat čak će se i za kralja Brijuna na daskama, Radu Šerbedžiju, postaviti moralna dvojba treba li stolovati baš ondje gdje se prije 16 godina kovao, kako srbijanski predsjednik Boris Tadić odavno govori: “zločin koji se nikad ne smije zaboraviti”.

Rodoljubna zanovijetanja

Odricanje od Oluje

Tuđmana je trijumf koštao mržnje onih koji su Hrvatsku htjeli krojiti po svojim interesima

 

Okupacija je trajala dugo, toliko dugo da se u mnoge ljude bilo uselilo zlokobno – nikad više. Nikad više slobodne i cijele Hrvatske. Tako su mislili i vrlo ozbiljni oporbeni političari s kojima sam u tim godinama razgovarao. Stoga je malo koji narod u povijesti kao hrvatski u tako kratko vrijeme doživio toliku radost. Nekoliko dana Oluje imalo je težinu stoljeća. Upravo su na ta stoljeća, i pogotovo na političku budućnost država na koje se raspala bivša Jugoslavija, mislili srbijanski saveznici u Europi koji su Oluju pošto-poto htjeli zaustaviti te Mladićevoj vojsci omogućiti prodor u Bihać. Posljedice bi bile genocid višestruko okrutniji od onog u Srebrenici, spajanje s “krajinom” i ostvarenje velikosrpskih planova. Teza koja se dade sročiti prema obrani Ante Gotovine u Haagu glasi: nisu hrvatski zapovjednici Gotovina i Markač osuđeni zbog “zajedničkog zločinačkog pothvata” nego upravo s “argumentima” s kojima se htjelo spriječiti oslobođenje Hrvatske. Već na početku Oluje Carl Bildt govori o Tuđmanu kao ratnom zločincu, o prekomjernom granatiranju i tisućama srpskih žrtava.

Obavještajci JNA u svijet šalju film vješto sniman tako da požar mazuta u Tviku stvara dojam da je cijeli Knin u plamenu. Bildt i Solana pozivaju Matu Graniću u Ženevu gdje traže da se akcija prekine, a glavni im je razlog stradanje civila te izmišljotina koju su dobili iz srpskih izvora i od UNPROFOR-a o pet stotina mrtvih u kninskoj bolnici. U scenariju zaustavljanja Oluje je i “slavna” salveta Padyja Ashdowna na kojoj je Tuđman navodno ucrtao podjelu Bosne, pa hrvatski predsjednik u Zagrebu ugošćuje Aliju Izetbegovića i tako učvršćuje splitski sporazum o zajedničkoj obrani Bosne i Hercegovine. Kad se nije uspjelo spriječiti Oluju, “razlozi” zbog kojih se to činilo prenose se u optužnicu protiv hrvatskih generala. Tako je ta povijesna akcija postala ključni događaj i za oslobađanje Hrvatske, za ukidanje “krajine”, za spas Bihaća i sprečavanje Mladićev vojske i baš zbog svega toga za procese Hrvatima u Haagu i nastojanje da se izjednači krivnja žrtve i agresora.

Pokrenuta unatoč protivljenju velikih sila - istina, uz prešutni pristanak Amerike – ona je veličanstveno svjedočanstvo nepokolebljive jedne države da sama odluči o svojoj ratnoj sudbini, da izvrši svoju povijesnu zadaću, pokaže svoje dostojanstvo i suverenost, da ostvari svoje povijesno i prirodno pravo na oslobođenje i cjelovitost. Suđenje Gotovini, Čermaku i Markaču u Haagu bilo je suđenje toj volji, suđenje “drskosti” jedne “male” Hrvatske koja se po svojim težnjama nije znala ni htjela razlikovati od Britanije ili Francuske, Rusije ili Amerike, Norveške ili Estonije. Tuđman se postavio kao suverni državnik ravan svim velikim osloboditeljima i vođama svojih zemalja. Zapravo je i pitanje je li ikad ijedan državnik dočekan s toliko oduševljenja kao prvi hrvatski predsjednik u Splitu u koji je došao Vlakom slobode poslije Oluje. Taj trijumf će ga koštati neizrecive mržnje s kojom će ga htjeti ocrniti protivnici u Hrvatskoj, i neprijateljstva onih u inozemstvu koji su Lijepu našu htjeli krojiti po mjeri svojih interesa a ne je prihvaćati s njezinom suverenošću koja je izrasla iz Oluje i iz ničim iz svijeta potkupljive veličine njezina predsjednika. Mesićeva “detuđmanizacija” nije bila ništa drugo nego osveta marginalnog odmetnika koji tu veličinu nije mogao podnijeti.

Tako je Oluja najveći hrvatski ponos i najveći hrvatski grijeh. Najveći ponos za hrvatski narod, i najveći grijeh za europske moćnike koji će svojevrsno odricanje od suverenosti koju je Hrvatska zadobila Olujom nametnuti kao kriterij za hrvatsku vlast od početka 2000. godine do danas. Te su se suverenosti odrekli i Račan, i Mesić, i Sanader, i Jadraka Kosor i Josipović. To odricanje i predaja Bljeska i Oluje u nadležnost Haagu bili su “rasterećenje” slabih od povijesne težine i odgovornosti kojom su Franjo Tuđman i hrvatski heroji u Oluji “opteretili” buduće naraštaje.

Rodoljubna zanovijetanja

Srbi će poštovati Oluju?

Srbi u Hrvatskoj i Srbi u Srbiji, poput Pupovca i Tadića, htjeli bi Hrvatsku kao krivca, a ne kao žrtvu i pobjednika

 

Generali Ante Gotovina i Mladen Markač nevini su ratni junaci za gotovo sve Hrvate

Foto: Duško Jaramaz/Pixsell

Osvjedočili smo se i poslije ovogodišnje proslave Oluje - Srbinu iz Hrvatske ili Srbinu iz Srbije, Miloradu Pupovcu ili Borisu Tadiću, jednako su iritantna imena Ante Gotovine i Mladena Markača. Uostalom, kao i ime dr. Franje Tuđmana. Zašto? Zato što im je nepodnošljiv Domovinski rat i samostalna Hrvatska koja je u njemu oslobođena. Da nije tako, da oni takvu Hrvatsku prihvaćaju kao neupitnu činjenicu, imali bi poštovanja prema Danu pobjede i domovinske zahvalnosti i ne bi se ustručavali doći na proslavu toga dana. Ako bi im i bili odiozni ljudi za koje misle da su napravili zločin nad Srbima, pa makar se u tome bitno razlikovali od većine Hrvata, mnogo bi ih lakše hrvatska javnost razumjela. Ali kako može Milorad Pupovac biti član vladajuće koalicije, i to u savezu sa strankom koja se s pravom najviše poziva na Oluju, ako ima potpuno neprijateljski stav prema događaju koji je odredio sudbinu Hrvatske u kojoj je on na vlasti!? I kako Boris Tadić, predsjednik Srbije, može govoriti o “dobrosusjedskim odnosima” s Hrvatskom ne prizna li događaj bez kojega njegova susjeda, Hrvatske, barem takve kakva jest, ne bi ni bilo!? Često se kao primjer zemljama bivše Jugoslavije koje su bile u ratu pod nos stavlja pomirba između Francuza i Nijemaca, ali se pri tome zaboravlja da su Nijemci prihvatili sve posljedice svoje zločinačke, agresivne politike i svoga poraza. I Srbi u Hrvatskoj poput Pupovca i Srbi u Srbiji poput Tadića htjeli bi Hrvatsku kao krivca, a ne kao žrtvu, i kao pobjednika koji bi trebao plaćati cijenu svoje pobjede. Ankete provedene u posljednjih desetak godina, pogotovu one poslije nepravomoćnih presuda hrvatskim generalima u Haagu, pokazale su da su Gotovina i Markač nevini ratni junaci za gotovo sve Hrvate, ali i Pupovac i Tadić htjeli bi da oni to ne budu i za hrvatsku vlast, točno po modelu koji je vrijedio u komunizmu kad je narod mislio jedno a političari drugo. Predsjednik agresorske Srbije dobrosusjedstvo bi htio graditi s Hrvatskom koja se osjeća grešnom u najmanju ruku kao što bi se trebala osjećati Srbija. Ako je tome tako, a svake godine u povodu Oluje srbijanski politički vrh pokazuje da jest, pitanje je na kojem to temelju predsjednik Ivo Josipović gradi prijateljstvo s Tadićem ako mu glavni temelj Hrvatske, Oluju, prijatelj Tadić ustrajno hoće srušiti!?

Ne niječu Tadić i Pupovac samo Gotovinu i Markača, oni niječu Domovinski rat. I to je u Srbiji opća pojava: sve što simbolizira samostalnu Hrvatsku, pogotovu Hrvatsku koja je izvojevala blistavu pobjedu nad srpskim agresorom, smatra se neprijateljskim: Tuđman, pa čak i Mesić, zatim Gotovina, Bobetko, Markač..., hrvatski grb i zastava... Čitam ovih dana naslov jednoga intervjua s hrvatskim predsjednikom koji glasi: “Srbe koji žale za svojim stradalima u Oluji moramo razumjeti”. Svatko normalan složit će se s tim naslovom, ali se pitam - ima li takvih naslova na tako visokoj razini u Srbiji? Je li u nekim srbijanskim novinama moguć intervju s Borisom Tadićem iznad kojeg bi stajalo: “Treba razumjeti Oluju i Hrvate koji su htjeli osloboditi svoj teritorij od okupacije”. Sve dok u Srbiji ne počne takvo razumijevanje rata, dobrosusjedstvo će biti umjetno, prijateljstvo lažno ili kukavički jednostrano, a pamćenje devedesetih godina prošloga stoljeća bit će zlopamćenje. Zna li to Ivo Josipović? Razmišlja li on ikad o tome kako se kao nebo i zemlja razlikuju Tadićevi i njegovi stavovi o događajima koji su za hrvatsku državu bitni, historijski, i kakvi su mu zaključci o budućnosti odnosa između Hrvatske i Srbije koji se grade na takvim pretpostavkama? ?Hrvatska javnost zaslužuje odgovor na to i slična pitanja. Fraze o prijateljstvu bez tih odgovora ostaju samo fraze. A osjećaj ne može biti drukčiji nego da Hrvatska uzmiče i da forsirano dobrosusjedstvo plaća gubitkom svoga ponosa. A za to nije nikakva naknada za Hrvatsku taština njezina predsjednika koji će se kititi nagradama i priznanjima po susjedstvu i okolici.