Mučno je gledati s kojom lakoćom, bahatošću i drskošću, s onim čačićevskim “idioti jedni” pogledom kojim gleda na naciju, s kojom neutemeljenom superiornošću vlast krši jedva dosegnute vrednote demokratskog vladanja. I sve to prati tek sitno gunđanje medija uz puni alibi, koji daje intelektualna šutnja savršeno raspoređenih lijevih intelektualaca. Tu je i potvrdno namigivanje Bruxellesa koji samo traži da sve skupa dugo ne traje i da se ne čuju krikovi.

Ukinuli su izbor javnim natječajem za članove nadzornih odbora javnih poduzeća, što se Tuđmanu nije toleriralo ni usred rata jer je to doista ona rampa koja dijeli kakvu-takvu demokratsku praksu od prostačkog uplitanja, da ne velim svojatanje državnog vlasništva kao da je riječ adi o djedovini. U isto vrijeme da bi zaokružili potpunu ideologizaciju državne uprave uveli su pravilo da bez bilo kakvog natječaja, ali naravno na državnu plaću, ministri mogu dovesti u svoj ured dvoje ljudi koji ne moraju biti stručni, ali moraju biti odani poput zlatnog retrivera. Samo se to traži! Za kraj, bez ikakve zadrške, bez ikakvog pogleda prema dosadašnjim rješenjima, bez skrupula, pišu zakon po kojem će glavnog direktora televizije birati – većina u Saboru!

Nekad su cedulje stizale iz kockice, sada će s Iblerovog trga! Kakav povratak prošlosti! Naime, mi smo za samo tri mjeseca porušili sve one kockice demokracije koje u rano HDZ-ovo doba možda nisu bile čvršće od lego-kockica, ali sad vidimo SDP-ove i HNS-ove bagere koji ruše sve pred sobom u novom revolucionarnom zanosu. Kad je HDZ pisao zakon o HRT-u, od SDP-ovih evropsko-demokratskih prenemaganja nije se dalo disati. Sad više neće biti diskretnog utjecaja, sad se državna tv tretira kao komunalno poduzeće. Hrvatske vode, Hrvatske šume i Hrvatska televizija! Pošaljite tamo drugove kako smo rekli i vidimo se srijedom na brifingu na Iblerovom!

Godina je zapravo 1945., gospodo i drugovi! Danas, doduše, ne preoravaju groblja kao te slavne godine i trenutačno su zastali s ofenzivom u nadi da će narod zaboraviti na taj detalj, ali nije ih minula želja da nastoje onemogućiti da Ured za istraživanje komunističkih zločina započne svoj posao. Revoluciji nije kraj jer ne samo da su najavili ukidanje Dana državnosti, nitko nije čuo da su glasno odgovorili glavnom haaškom tužitelju hoće li se na državnoj razini slaviti Oluja! I da ne zaboravimo: Milanovićev savjetnik 84-godišnji Slavko Goldstein diskretno predlaže da se u škole paralelno uvede, uz dosadašnji pravopis hrvatskog jezika koji je nastao na pravopisu zabranjenom 1971. godine, i stari pravopis iz doba komunizma, pravopis koji se nadahnjuje novosadskim sporazumom koji je doveo do tako nasilne srbizacije hrvatskog da ga se i Krleža potpisom na Deklaraciju faktički odrekao. Nakon što je Vijeće za normu s uglednim prof. Katičićem na čelu dalo zadnju stručnu riječ o našim jezičnim dilemama, sada nova vlast ne prihvaća usvajanje tih stručnih stavova nego doslovno na silu pokušava ugurati jezična rješenja iz doba Jugoslavije! I tu se vidi da ovaj dolazak ljevice na vlast, kao ni dolazak 1945. godine, ne predstavlja običnu smjenu vlasti, ljevica ovu smjenu koristi za revoluciju!

Promjene koje se sad događaju nemaju za svrhu preuzimanje vlasti ili ispravljanje HDZ-ovih pogrešaka, sada se iz temelja mijenjaju sve relacije, sad se ostvaruje Josipovićevo proročanstvo o tome da će cijela Hrvatska pocrvenjeti. Gledajući svu tu galeriju likova našlo se na početku nešto argumenata za iluziju da će Zoran Milanović kao lik koji ne stiže iz Kumrovca dati možda drugi smjer tom brodu, ali sila koju je demonstrirala Vesna Pusić neki dan na HTV-u razbila je svaku nadu.

Reći kako je ona rekla da je s Josipovićem dogovorila listu novih veleposlanika i da će tu listu dati na uvid premijeru premda, kako je prkosno naglasila, to nije dužna, to znači da Zoran Milanović nije premijer već ministar bez portfelja. Gladni lav iz Varaždina halapljivo drži financijsku vlast uz poneki kroše Slavka Linića, dok njegova kolegica iz stranke dijeli vanjske poslove s glazbenikom s Pantovčaka. Za to vrijeme Kosorica razbija ogledala jer joj još ni jedno nije reklo da će pobijediti u utrci za šefa HDZ-a, Dado Milinović koji je dignuo ruku za sramnu odluku da se kandidati ne smiju predstavljati u stranačkim prostorijama tvrdi da baš on najbolje zna kako demokratizirati stranku, dok ostali kandidati pod egidom “jel’ me netko tražio” mahnito obilaze Hrvatsku. Što li će naći dok iscuri Šeksov luđački rok od šest mjeseci za održavanjem izbora kao da kineska komunistička partija ima kongres?