Hrvatska politička scena
Od 1987. do 1991. godine u čin generala i admirala promaknuto je ukupno 168 oficira JNA. 16 Hrvata i 99 Srba.
Prvi Hrvat koji je dobio generalski čin (1. svibnja 1943. - čin general-majora) bio je bivši domobranski pukovnik Josip Škorpik (bio je djelatni časnik Austro-Ugarske vojske i Vojske Kraljevine Jugoslavije, a u NDH zapovjednik 13. pješačke pukovnije). Umirovljen je u lipnju 1942., a u studenome iste godine prelazi partizanima i obavlja dužnost načelnika štaba Četvrte operativne zone. Posljednji Hrvat koji je promaknut u čin general-majora JNA bio je Ante Karanušić (22. prosinca 1991.).
General JNA s najduljim radnim stažom provedenim u činu generala bio je Hrvat, general armije Ivan Rukavina, s ukupno 12.297 dana (od 1. svibnja 1943. do 2. srpnja 1977., ili više od 34 godine). To je samo jedna od brojnih zanimljivosti vezanih uz Hrvate - generale JNA. Hrvati su gotovo tri desetljeća do smrti Broza - Hrvata s maršalskim epoletama, obnašali značajne zapovjedne funkcije u komandama, jedinicama i ustanovama JNA. Bili su godinama zapovjednici ratnog zrakoplovstva, ratne mornarice, raznih rodova i službi JNA. Također, od šest generala i admirala koji su dostigli najviši generalski rang – čin generala armije, bila su tri Hrvata: Ivan Gošnjak, Ivan Rukavina i Kosta Nađ. Ostala tri odnose se na Srbe: Nikolu Ljubičića, Branka Mamulu i Veljka Kadijevića, od kojih su posljednja dvojica rođena u Hrvatskoj.
Ipak, Hrvati nisu svojim ukupnim brojem u generalsko-admiralskom (g/a) koru JNA prelazili nacionalnu zastupljenost hrvatskog naroda u ukupnom broju stanovnika bivše države (ista se kretala od 24% 1948. do 19,7% prema popisu stanovništva iz 1991.). Štoviše, generali hrvatske narodnosti, za razliku od generala srpske narodnosti, postupno su godinama postajali sve manje zastupljeni u g/a koru JNA. Prijelomni trenutak dogodio se s smrću Broza kada funkciju Vrhovnog zapovjednika OS SFRJ preuzima kolektivno Predsjedništvo SFRJ. U prvoj postavi Predsjedništva SFRJ, u razdoblju od svibnja 1980. do svibnja 1984. godine, sjedili su sljedeći članovi Predsjedništva: Cvijetin Mijatović, rezervni general-major; Vidoje Žarković, rezervni kontraadmiral;Vladimir Bakarić, rezervni general-potpukovnik; Mika Špiljak,rezervni pukovnik; Lazar Koliševski, rezervni general-major; Sergej Krajger, rezervni potpukovnik; Petar Stambolić, rezervni general-major; Fadilj Hodža, rezervni general-major, te Stevan Doronjski, rezervni pukovnik. Samo jedan od njih, Vidoje Žarković, bio je jedan dio svoje karijere - profesionalni vojnik. Svi ostali bili su profesionalni političari, a činove su dobili kao aktivni sudionici NOR-a.
Razdoblje 45-80. su brojčano i držanjem ključnih pozicija u zapovjednoj hijerarhiji dominirali Crnogorci te Srbi “prečani” (rođeni na Kordunu, Baniji i Lici te u Bosanskoj krajini). Oni su praktično bili nadzastupljeni kroz cijelu kadrovsku piramidu JNA. Međutim, ne može se tvrditi da je ona u tom razdoblju bila velikosrpski orijentirana. Većih afera nije bilo osim generala Milojevića. Jedno “stabilno” stanje održalo se i za mandata prvog kolektivnog Predsjedništva SFRJ. Međutim, situacija se počela drastično mijenjati tijekom drugog mandata Predsjedništva SFRJ. Taj mandat poklapa se s jačanjem velikosrpske ideje, ponajprije u Srbiji, a poslije “izvozom antibirokratske revolucije” i u druge dijelovime SFRJ. To je razdoblje dolaska Slobodana Miloševića na vlast. Ubrzo JNA postaje zahvaćena velikosrpskim valom. Takvim negativnim društvenim pojavama i kretanjima pokušao se suprotstaviti dio do tada umirovljenog g/a kora JNA prije svega iz redova Srba “prečana”, te manji broj djelatnih g/a JNA. Većina djelatnih g/a srpsko-crnogorskog porijekla uglavnom je šutjela i čekala “svojih pet minuta”. U takvim okolnostima tekao je drugi mandat Predsjedništva SFRJ, ujedno kolektivnog zapovjednika OS SFRJ. U drugom sastavu bili su: Branko Mikulić, Veselin Đuranović, Josip Vrhovec, rezervni pukovnik Stane Dolanc, Lazar Mojsov, general armije u mirovini Nikola Ljubičić, Hasan Sinani te Radovan Vlajković. Evidentno je da je u dominantnu ulogu imaa general armije Nikola Ljubičić (prije toga predsjednik Predsjedništva SR Srbije, narodni heroj i junak socijalističkog rada). Za razliku od prvog Predsjedništva SFRJ, u kojem su sjedila šestorica generala, dva pukovnika i jedan potpukovnik, u drugom sastavu pored generala armije Ljubičića sjedio je samo jedan pukovnik u rezervi (Dolanc) ali kojeg je više zanimala savezna Služba državne sigurnost i unutarpolitički obračuni u državi, nego JNA. Slično mišljenje imali su i ostali članovi Predsjedništva SFRJ, redom profesionalni političari, a ne vojnici. Ovo je omogućilo umirovljenom generalu armije Ljubičiću da u dijelu nadležnosti Predsjedništva SFRJ za kadrovska pitanja prema zapovjednom vrhu JN, vodi glavnu riječ. Pretpostavlja se da je njegovo djelovanje u Predsjedništvu SFRJ postupno omogućilo rehabilitaciju politike za koju se, u studenome 1965. zalagao general-pukovnik Miloje Milojević koji je izrazio nezadovoljstvo na broj generala Srba rođenih u Srbiji kojih je bilo znatno manje od nacionalne zastupljenosti stanovništva Srbije u stanovništvu SFRJ. Ukupan broj generala srpske nacionalnosti bio je znatno veći u odnosu na zastupljenost stanovništva srpske nacionalnosti u ukupnom broju stanovnika SFRJ. Od 77 ratnih generala bilo je 27 generala Srba (ili 35%). Međutim, samo devet od 27 generala Srba rođeno je u užoj Srbiji, a ostalih 18 rođeno je pretežno u Hrvatskoj te u Bosanskoj krajini. Ti omjeri između Srba iz Srbije i Srba “prečana” ostali su prisutni dulje od tri desetljeća.
Primjerice: 1970. godine, s teritorija uže Srbije dolazilo je samo 10,8 % generala, ili oko 70% manje nego s teritorija Crne Gore, a gotovo tri puta (300%) manje nego s teritorija Hrvatske.
Kada se promatra cjelokupno razdoblje dodjele g/a činova u JNA od 1943. do 1992. godine, od ukupno 1224 g/a JNA,Srba je bilo malo manje od 600, ali je na teritoriju uže Srbije rođeno samo njih oko 200. Dakle, gotovo 400 g/a odnosi se na Srbe “prečane”.U Hrvatskoj je rođeno daleko najviše g/a JNA, njih gotovo 350, ili gotovo dvostruko više nego na teritoriju uže Srbije. Od oko 350 g/a rođenih na teritoriju Hrvatske na Srbe odnosi se njih gotovo 50%. Kada se tome pridodaju krajiški Srbi iz BiH, tada brojka Srba “prečana” postaje doista impresivna. Krivnja generala Milojevića bila je u tome što je javno progovorio o “podcjenjivanju i potiskivanju srpskih kadrova” iz uže Srbije. General armije Ivan Gošnjak, tom je prilikom izjavio: “Milojevićevi kriterij personalne službe značili bi vraćanje na ono što je bilo u staroj Jugoslaviji; to upravo znači politiku Pere Živkovića i kralja Aleksandra; to upravo znači neravnopravnost nacionalnosti Jugoslavije”. Gošnjak je vrlo dobro znao što govori. Kao ratni zapovjednik Glavnog štaba NOV-a i POJ-a na teritoriju Hrvatske, znao je sljedeće tri povijesne činjenice:
prvo, dok je on zapovijedao korpusima NOV-a i POJ-a na teritoriju Hrvatske, u Srbiji nisu postojale niti partizanske brigade. Dakle, temeljem zasluga iz NOR-aprednost u promicanju u generalske činove imali su kadrovi iz Hrvatske, BiH i Crne Gore, a ne kadrovi iz uže Srbije, gdje pravi ustanak za oslobođenje zemlje počinje tek 1944. godine. Tek tada se formiraju prve divizije NOV i POJ koje nose srpske nazive i brojeve “21., 22., 23., 24., i 25. srpska divizija”; drugo, povijesna je činjenica da je nacionalna struktura oficirskog i generalskog kadra u Kraljevini Jugoslaviji bila izrazito prosrpska te da su prevladavali kadrovi porijeklom iz uže Srbije.
Nakon 1945. Srba nije manjkalo u najvišem zapovjednom vrhu JA/JNA (načelni raspon kretao se od 40 do 60%), ali više nisu bili u velikoj većini Srbi iz uže Srbije, nego Srbi izvan Srbije, odnosno Srbi “prečani”, te treće, Srbi “prečani” - Krajišnici izražavali su rezervu spram vojničkih vrlina i zasluga Srba iz uže Srbije, kao i prema njihovom opredjeljenju.
Izravnu potvrdu ovih teza/povijesnih činjenica izrekao je umirovljeni admiral flote Branko Mamula (jedan od 33 generala koji su “presudili” generalu Milojeviću) kako ocjenjuje utjecaj brojnih generala JNA, Srba porijeklom iz Hrvatske, Kordunaša, Ličana i Banijaca, kao najjače skupine u generalskom koru JNA, na vođenje poslijeratne kadrovske politike u JNA... admiral flote Mamula je odgovorio: “To je rezultat oružane borbe iz Drugog svjetskog rata, Srbi u Hrvatskoj se nisu zamarali što je političko vodstvo partizanske borbe bilo sastavljeno od Hrvata. Srbi su dali podršku tom rukovodstvu i pomogli mu da vodi borbu protiv fašista. (...) S druge strane, Srbi iz Srbije su sve do 1944. bili izvan oslobodilačke borbe”. A da su “... Srbi iz Srbije sve do 1944. godine bili izvan oslobodilačke borbe” svjedoči i izjava umirovljenoga generala Slavka Popovića koju je dao prilikom rasprave s Aleksandrom Čotrićem, predsjednikom “Republičke asocijacije za negovanje tekovina Ravnogorskog pokreta” (legitimna četnička organizacija u Srbiji), koja je potraživala borački status i pravo na redovitu mirovinu za oko 3000 četnika okupljenih u ovoj organizaciji te pravo na “dodeljivanje Ravnogorske spomenice 1941.”. General Popović je izjavio da SUBNOR Srbije neće promijeniti svoje negativano stajalište prema zahtjevima članova Ravnogorskog pokreta: “Nemamo šta da popuštamo, jer njih nema. Ima njihovih potomaka, koji se predstavljaju kao četnici. Kakvi, četnici? Njih 90 % je 1944. stupilo u Narodnooslobodilačku vojsku, učestvovali su na sremskom frontu i ostvarili su boračka prava po drugom osnovu, kao učesnici NOR-a. Trebalo je da ostvare to pravo do 9. maja 1945. godine. Ma, neće dobiti ništa! Paradoksalno je da su znatno prije njega krajiški partizanski generali reagirali na zahtjev generala Milojevića. Milojevićeva žalba nije imala nikakvih izgleda upravo zbog nacionalnog sastava i republičkog porijekla generala. Od 33 generala i admirala Srba je bilo uvjerljivo najviše - 16, i to: iz Hrvatske - šest ( Borojević, Jovanić, Mamula, Maoduš, Oreščanin, Šašić); iz BiH - šest ( Hamović, Kosorić, Lukić, Marin, Todorović, Zekić); iz uže Srbije - tri ( Joksović, Ljubičić, Sofijanić) te iz Vojvodine - jedan ( Matić).
Tu je najvažnije što se dogodilo je da su Srbe iz uže Srbije koji su pucali na visoka zapovjedna mjesta “disciplinirali” Srbi “prečani” a ne Hrvati ili Slovenci. Kad se raspala Partija, a u "Krajinama" krenuli oružani sukobi, Srbi iz uže Srbije ponovo su došli u poziciju da se,vraćaju “... na ono što je bilo u staroj Jugoslaviji, (...) na politiku Pere Živkovića i kralja Aleksandra, na neravnopravnost nacionalnosti Jugoslavije”. Osoba koja je mogla spriječiti to vraćanje bio je Nikola Ljubičić. Očito je da je Ljubičić dočekao, poslije Brozove smrti, promjenu političke klime u Srbiji dao doprinos razvoju velikosrpske politike Slobodana Miloševića. To se jasno vidi iz postupne promjene personalne politike kadroviranja najvišeg zapovjednog kadra JNA, a koja se očituje kroz ubrzano “sklanjanje” svih ratnih generala, potom svih projugoslavenski orijentiranih, prije svega “prečana”, te značajno usporavanje promicanja u prvi g/a čin oficira hrvatskog i slovenačkog porijekla.
Za ostvarivanje “projekta Velike Srbije” trebala je i pouzdana oružana sila, odnosno kadar rođen na teritoriju Srbije. Tvorci tog projekta nisu se mogli pouzdati na generale odrasle uz kordunaške doskočice tipa: “Vojnić, Glina - to je kraljevina, a Perjasica - mala državica. Vrginmoste dođi joj u goste”! Jer oni su si već stvorili svoju veliku srbiju, a to je bila cijela Jugoslavija u kojoj su držali pod kontrolom cjelokupni njezin represivni aparat. Redefiniranje mnogima nije odgovaralo. Rijetki su, poput general-pukovnika Dušana Pekića otvoreno “mitingašili”, ili poput general-pukovnika Đoke Jovanića zazivali ponovno formiranje “6. ličke divizije”, koja je trebala uvesti reda u Hrvatsku. Tu su morali stvoriti vlastiti, provjereni kadar, ne više “srpski”, nego “srbijanski”. U drugoj polovici ‘80-ih počinje ubrzana “srbijanizacija” JNA. Tvorci projekta “velike srbije” iskoristili su nezadovoljstvo srpskih kadrova brzinom vlastitog napredovanja u aktivnoj vojnoj službi, a što se može i matematički precizno izraziti, odnosno potkrijepiti. Kadrovska piramida JNA imala je u svojoj širokoj osnovi znatno više djelatnih vojnih osoba srpske i crnogorske nacionalnosti nego što su Srbi i Crnogorci bili zastupljeni u ukupnoj jugoslavenskoj populaciji. S druge strane, zastupljenost djelatnih vojnih osoba hrvatske i slovenske nacionalnosti bila je znatno ispod njihove zastupljenosti u ukupnoj jugoslavenskoj populaciji.Ustavna odredba o poštivanju nacionalne zastupljenosti “svih naroda i narodnosti” u vojsci jedva da se poštivala u najvišem zapovjednom vrhu JNA, a njeno poštivanje u dnu zapovjedne piramide bilo je gotovo neprovedivo. Pritisak srpsko-crnogorskih kadrova prema vrhu bio toliki da je doista izazivao frustrirajuće nezadovoljstvo kod nižepozicioniranog srpsko-crnogorskog kadra koji se želio izdići bez unaprijed “kadrovskim ključem” zajamčene karijerne prosječnosti. Nakon dolaska Miloševića na vlast dio vojnih osoba srpske nacionalnosti, nižih rangova vidio je u tome izlaz iz vlastite karijerne besperspektivnosti. Želja za ubrzanim i nesmetanim napredovanjem u vojnoj hijerarhiji poklopila se s projektom ostvarenja “velike srbije”. Vojnom kadru su trebali političari da im legalno podijele nove i veće “činove, stanove i ordene”, političarima su trebali vojnici da ih instaliraju na nove i veće političke položaje. Bez aktivnog utjecaja JNA u političke procese na prostoru bivše države, odnosno bez sprege više prosrpskog dna, negoli više projugoslavenskog vrha piramide JNA s jedne strane, i nositelja velikosrpske politike s druge strane, velikosrpska politika nikada ne bi dobila potrebne “zube” za realizaciju vlastitih ciljeva.
U najvišem zapovjednom vrhu JNA u razdoblju od 1987. do 1991. U prvi g/a čin promaknuto je ukupno 168 generala i admirala JNA. Od tog broja, samo 16 pukovnika i kapetana bojnih brodova hrvatske narodnosti dobilo je prvi generalski, odnosno admiralski čin. To iznosi skromnih 9,5%, iako su Hrvati u istom razdoblju bili zastupljeni sa 19,7% u strukturi stanovništva SFRJ. S druge strane, u prvi g/a čin promaknuto je čak 99 Srba, odnosno 58,9% za cjelokupno promatrano razdoblje, iako je u strukturi stanovništva SFRJ bilo 36,2% Srba. Podaci su još frapantniji ako se promatraju po godinama. Vidljiv je očiti trend povećanja broja Srba u g/a koru JNA.
1987. godine u prvi g/a čin promaknuto je 44,2% Srba;
1988. god. promaknuto je 60% Srba;
1989. god. promaknuto je 62,1% Srba;
1990. god. promaknuto je 67,9% Srba, te
1991. god. promaknuto je čak 72,4% Srba.
Zanimljivo je da nikada nitko u Sloveniji i Hrvatskoj nije reagirao na ovaj tako očiti trend “srbijanizacije” najvišeg zapovjednog vrha JNA.
Broj Crnogoraca u promatranom razdoblju u prvi g/a čin kojih je u strukturi stanovništva bivše države bilo samo 2,3%, njihova zastupljenost prilikom promicanjapo godinama:
1987. - 17,3%;
1988. - 10,0%;
1989. - 13,8%;
1990. - 3,6%
1991. - 17,2%.
Srbi i Crnogorci imala su zajedno zastupljenost od 38,5%. Istovremeno, u promatranom razdoblju, u prvi g/a čin zajedno je promaknut 121 Srbin i Crnogorac, ili 72,0% svih g/a promaknuća. To je 1990. zajednički iznosilo čak 89,6%!!! Ne postoji jasniji dokaz koji je, eto, i matematički moguće izraziti o najvišem zapovjednom vrhu JNA.Analitičko sagledavanje vođenja kadrovske politike u JNA 1990. nacionalna struktura koji je kadroviran izrazito je nadzastupljena kod Srba i Crnogoraca, nešto manje izrazito zastupljena kod Makedonaca i Slovenaca, dok je izrazito podzastupljena kod Bošnjaka (tada muslimana), Hrvata. Vidljivo je kad se analizom obuhvate i postavljenja na zapovjedna mjesta, tada postaju evidentne pripreme srpsko-crnogorskog vrha, za sukobe koje je Slobodan Milošević najavio 1987. u 17. mjesnoj zajednici na Kosovu Polju.
Došlo je i do znatnije zastupljenosti kadra rođenog u Srbiji. Prvo je provedena “srbizacija” kadra na “račun drugih naroda i narodnosti”, a potom se nastavilo sa “srbijanizacijom”, odnosno, umirovljenjima generala izvan Srbije i promicanjima generala rođenih u Srbiji. Relativno je lako utvrditi njihov profesionalni put: promicanja, školovanja, specijalizacije i slično. No, za stvaranje točne slike o njima potrebno je imati još dodatnih informacija, koje je nemoguće pribaviti korištenjem javnih izvora, osim ako netko od starih generala ne progovori javno, poput umirovljenog general-pukovnika Antona Lukežića, do 1989. godine komandanta 1. vojne oblasti. 1997. javno je progovorio o aktivnoj sprezi između brojnog prosrpskog oficirskog kadra s “dna kadrovske piramide JNA” te nositelja i provoditelja velikosrpske politike u najvišem državnom vrhu Srbije i Jugoslavije.
“Čišćenje starješina na nacionalnoj i političkoj osnovi znatno se intenzivirano 1990. godine - od vojnika do generala. Ostali su samo srpske nacionalnosti ali da provode prljavu fašističku politiku. Predsjedništvo sa Brankom Kostićem istjerali je sve koje nije zahvatio val srpskog nacionalizma. Današnji generali su bili ‘sitna boranija’ i nikad ne bi dobili taj čin da nisu pokazali slijepo izvršavanje (velikosrpske) politike.
Primjer generala Milana Gvere: “Na mjesta odbačenih došli su novi, najčešće prosječnih i ispodprosječnih sposobnosti, niske kulture i lošeg morala. Dok je JNA bila višenacionalna Gvero nikad nije mogao proći za generala, jer je u njegovom dosjeu stajalo da potiče iz četničke obitelji. Mnogi od novopečenih generala i visokih oficira to nikada ne bi bili da zlodjelima ni ‘zaslužili’ svoje unapređenje.”
Iznesen je i jedan vrlo zanimljiv detalj: rehabilitaciju četništva i prodor na najviše zapovjedne dužnosti potomaka nekadašnjih pripadnika četničkog pokreta. Gvero je prvi general koji je skinuo zvijezdu i stavio kokardu. Što je bio signal da se “po dubini” učini isto. Oficirima s dna piramide četničko porijeklo više nije predstavljalo problem za dostizanje najviših činova. Tako je “paradom” Srpske vojske Krajine, koja je održana na Slunju neposredno pred “Oluju” zapovijedao pukovnik Borovčanin Đorđe. Za njega je “bezbednjak” 32. korpusa (varaždinskog) 17. srpnja 1980. godine napisao: “potiče iz porodice koja je za vreme NOR-a bila na strani četnika. Otac pomagao četnike, a majka mu je bila četnički jatak zbog čega je suđena na tri godine zatvora. Porodica Đorđeve majke je učestvovala u četničkim formacijama”.
Tada je takva JNA poslužila kaovojna snaga u zauzimanju teritorija RH i ostvarenju projekta “svi Srbi u jednoj državi”. Takva, tadašnja JNA je odgovorna za raspad bivše države, materijalna razaranja i ljudska stradavanja.
Prvi Hrvat koji je dobio generalski čin (1. svibnja 1943. - čin general-majora) bio je bivši domobranski pukovnik Josip Škorpik (bio je djelatni časnik Austro-Ugarske vojske i Vojske Kraljevine Jugoslavije, a u NDH zapovjednik 13. pješačke pukovnije). Umirovljen je u lipnju 1942., a u studenome iste godine prelazi partizanima i obavlja dužnost načelnika štaba Četvrte operativne zone. Posljednji Hrvat koji je promaknut u čin general-majora JNA bio je Ante Karanušić (22. prosinca 1991.).
General JNA s najduljim radnim stažom provedenim u činu generala bio je Hrvat, general armije Ivan Rukavina, s ukupno 12.297 dana (od 1. svibnja 1943. do 2. srpnja 1977., ili više od 34 godine). To je samo jedna od brojnih zanimljivosti vezanih uz Hrvate - generale JNA. Hrvati su gotovo tri desetljeća do smrti Broza - Hrvata s maršalskim epoletama, obnašali značajne zapovjedne funkcije u komandama, jedinicama i ustanovama JNA. Bili su godinama zapovjednici ratnog zrakoplovstva, ratne mornarice, raznih rodova i službi JNA. Također, od šest generala i admirala koji su dostigli najviši generalski rang – čin generala armije, bila su tri Hrvata: Ivan Gošnjak, Ivan Rukavina i Kosta Nađ. Ostala tri odnose se na Srbe: Nikolu Ljubičića, Branka Mamulu i Veljka Kadijevića, od kojih su posljednja dvojica rođena u Hrvatskoj.
Ipak, Hrvati nisu svojim ukupnim brojem u generalsko-admiralskom (g/a) koru JNA prelazili nacionalnu zastupljenost hrvatskog naroda u ukupnom broju stanovnika bivše države (ista se kretala od 24% 1948. do 19,7% prema popisu stanovništva iz 1991.). Štoviše, generali hrvatske narodnosti, za razliku od generala srpske narodnosti, postupno su godinama postajali sve manje zastupljeni u g/a koru JNA. Prijelomni trenutak dogodio se s smrću Broza kada funkciju Vrhovnog zapovjednika OS SFRJ preuzima kolektivno Predsjedništvo SFRJ. U prvoj postavi Predsjedništva SFRJ, u razdoblju od svibnja 1980. do svibnja 1984. godine, sjedili su sljedeći članovi Predsjedništva: Cvijetin Mijatović, rezervni general-major; Vidoje Žarković, rezervni kontraadmiral;Vladimir Bakarić, rezervni general-potpukovnik; Mika Špiljak,rezervni pukovnik; Lazar Koliševski, rezervni general-major; Sergej Krajger, rezervni potpukovnik; Petar Stambolić, rezervni general-major; Fadilj Hodža, rezervni general-major, te Stevan Doronjski, rezervni pukovnik. Samo jedan od njih, Vidoje Žarković, bio je jedan dio svoje karijere - profesionalni vojnik. Svi ostali bili su profesionalni političari, a činove su dobili kao aktivni sudionici NOR-a.
Razdoblje 45-80. su brojčano i držanjem ključnih pozicija u zapovjednoj hijerarhiji dominirali Crnogorci te Srbi “prečani” (rođeni na Kordunu, Baniji i Lici te u Bosanskoj krajini). Oni su praktično bili nadzastupljeni kroz cijelu kadrovsku piramidu JNA. Međutim, ne može se tvrditi da je ona u tom razdoblju bila velikosrpski orijentirana. Većih afera nije bilo osim generala Milojevića. Jedno “stabilno” stanje održalo se i za mandata prvog kolektivnog Predsjedništva SFRJ. Međutim, situacija se počela drastično mijenjati tijekom drugog mandata Predsjedništva SFRJ. Taj mandat poklapa se s jačanjem velikosrpske ideje, ponajprije u Srbiji, a poslije “izvozom antibirokratske revolucije” i u druge dijelovime SFRJ. To je razdoblje dolaska Slobodana Miloševića na vlast. Ubrzo JNA postaje zahvaćena velikosrpskim valom. Takvim negativnim društvenim pojavama i kretanjima pokušao se suprotstaviti dio do tada umirovljenog g/a kora JNA prije svega iz redova Srba “prečana”, te manji broj djelatnih g/a JNA. Većina djelatnih g/a srpsko-crnogorskog porijekla uglavnom je šutjela i čekala “svojih pet minuta”. U takvim okolnostima tekao je drugi mandat Predsjedništva SFRJ, ujedno kolektivnog zapovjednika OS SFRJ. U drugom sastavu bili su: Branko Mikulić, Veselin Đuranović, Josip Vrhovec, rezervni pukovnik Stane Dolanc, Lazar Mojsov, general armije u mirovini Nikola Ljubičić, Hasan Sinani te Radovan Vlajković. Evidentno je da je u dominantnu ulogu imaa general armije Nikola Ljubičić (prije toga predsjednik Predsjedništva SR Srbije, narodni heroj i junak socijalističkog rada). Za razliku od prvog Predsjedništva SFRJ, u kojem su sjedila šestorica generala, dva pukovnika i jedan potpukovnik, u drugom sastavu pored generala armije Ljubičića sjedio je samo jedan pukovnik u rezervi (Dolanc) ali kojeg je više zanimala savezna Služba državne sigurnost i unutarpolitički obračuni u državi, nego JNA. Slično mišljenje imali su i ostali članovi Predsjedništva SFRJ, redom profesionalni političari, a ne vojnici. Ovo je omogućilo umirovljenom generalu armije Ljubičiću da u dijelu nadležnosti Predsjedništva SFRJ za kadrovska pitanja prema zapovjednom vrhu JN, vodi glavnu riječ. Pretpostavlja se da je njegovo djelovanje u Predsjedništvu SFRJ postupno omogućilo rehabilitaciju politike za koju se, u studenome 1965. zalagao general-pukovnik Miloje Milojević koji je izrazio nezadovoljstvo na broj generala Srba rođenih u Srbiji kojih je bilo znatno manje od nacionalne zastupljenosti stanovništva Srbije u stanovništvu SFRJ. Ukupan broj generala srpske nacionalnosti bio je znatno veći u odnosu na zastupljenost stanovništva srpske nacionalnosti u ukupnom broju stanovnika SFRJ. Od 77 ratnih generala bilo je 27 generala Srba (ili 35%). Međutim, samo devet od 27 generala Srba rođeno je u užoj Srbiji, a ostalih 18 rođeno je pretežno u Hrvatskoj te u Bosanskoj krajini. Ti omjeri između Srba iz Srbije i Srba “prečana” ostali su prisutni dulje od tri desetljeća.
Primjerice: 1970. godine, s teritorija uže Srbije dolazilo je samo 10,8 % generala, ili oko 70% manje nego s teritorija Crne Gore, a gotovo tri puta (300%) manje nego s teritorija Hrvatske.
Kada se promatra cjelokupno razdoblje dodjele g/a činova u JNA od 1943. do 1992. godine, od ukupno 1224 g/a JNA,Srba je bilo malo manje od 600, ali je na teritoriju uže Srbije rođeno samo njih oko 200. Dakle, gotovo 400 g/a odnosi se na Srbe “prečane”.U Hrvatskoj je rođeno daleko najviše g/a JNA, njih gotovo 350, ili gotovo dvostruko više nego na teritoriju uže Srbije. Od oko 350 g/a rođenih na teritoriju Hrvatske na Srbe odnosi se njih gotovo 50%. Kada se tome pridodaju krajiški Srbi iz BiH, tada brojka Srba “prečana” postaje doista impresivna. Krivnja generala Milojevića bila je u tome što je javno progovorio o “podcjenjivanju i potiskivanju srpskih kadrova” iz uže Srbije. General armije Ivan Gošnjak, tom je prilikom izjavio: “Milojevićevi kriterij personalne službe značili bi vraćanje na ono što je bilo u staroj Jugoslaviji; to upravo znači politiku Pere Živkovića i kralja Aleksandra; to upravo znači neravnopravnost nacionalnosti Jugoslavije”. Gošnjak je vrlo dobro znao što govori. Kao ratni zapovjednik Glavnog štaba NOV-a i POJ-a na teritoriju Hrvatske, znao je sljedeće tri povijesne činjenice:
prvo, dok je on zapovijedao korpusima NOV-a i POJ-a na teritoriju Hrvatske, u Srbiji nisu postojale niti partizanske brigade. Dakle, temeljem zasluga iz NOR-aprednost u promicanju u generalske činove imali su kadrovi iz Hrvatske, BiH i Crne Gore, a ne kadrovi iz uže Srbije, gdje pravi ustanak za oslobođenje zemlje počinje tek 1944. godine. Tek tada se formiraju prve divizije NOV i POJ koje nose srpske nazive i brojeve “21., 22., 23., 24., i 25. srpska divizija”; drugo, povijesna je činjenica da je nacionalna struktura oficirskog i generalskog kadra u Kraljevini Jugoslaviji bila izrazito prosrpska te da su prevladavali kadrovi porijeklom iz uže Srbije.
Nakon 1945. Srba nije manjkalo u najvišem zapovjednom vrhu JA/JNA (načelni raspon kretao se od 40 do 60%), ali više nisu bili u velikoj većini Srbi iz uže Srbije, nego Srbi izvan Srbije, odnosno Srbi “prečani”, te treće, Srbi “prečani” - Krajišnici izražavali su rezervu spram vojničkih vrlina i zasluga Srba iz uže Srbije, kao i prema njihovom opredjeljenju.
Izravnu potvrdu ovih teza/povijesnih činjenica izrekao je umirovljeni admiral flote Branko Mamula (jedan od 33 generala koji su “presudili” generalu Milojeviću) kako ocjenjuje utjecaj brojnih generala JNA, Srba porijeklom iz Hrvatske, Kordunaša, Ličana i Banijaca, kao najjače skupine u generalskom koru JNA, na vođenje poslijeratne kadrovske politike u JNA... admiral flote Mamula je odgovorio: “To je rezultat oružane borbe iz Drugog svjetskog rata, Srbi u Hrvatskoj se nisu zamarali što je političko vodstvo partizanske borbe bilo sastavljeno od Hrvata. Srbi su dali podršku tom rukovodstvu i pomogli mu da vodi borbu protiv fašista. (...) S druge strane, Srbi iz Srbije su sve do 1944. bili izvan oslobodilačke borbe”. A da su “... Srbi iz Srbije sve do 1944. godine bili izvan oslobodilačke borbe” svjedoči i izjava umirovljenoga generala Slavka Popovića koju je dao prilikom rasprave s Aleksandrom Čotrićem, predsjednikom “Republičke asocijacije za negovanje tekovina Ravnogorskog pokreta” (legitimna četnička organizacija u Srbiji), koja je potraživala borački status i pravo na redovitu mirovinu za oko 3000 četnika okupljenih u ovoj organizaciji te pravo na “dodeljivanje Ravnogorske spomenice 1941.”. General Popović je izjavio da SUBNOR Srbije neće promijeniti svoje negativano stajalište prema zahtjevima članova Ravnogorskog pokreta: “Nemamo šta da popuštamo, jer njih nema. Ima njihovih potomaka, koji se predstavljaju kao četnici. Kakvi, četnici? Njih 90 % je 1944. stupilo u Narodnooslobodilačku vojsku, učestvovali su na sremskom frontu i ostvarili su boračka prava po drugom osnovu, kao učesnici NOR-a. Trebalo je da ostvare to pravo do 9. maja 1945. godine. Ma, neće dobiti ništa! Paradoksalno je da su znatno prije njega krajiški partizanski generali reagirali na zahtjev generala Milojevića. Milojevićeva žalba nije imala nikakvih izgleda upravo zbog nacionalnog sastava i republičkog porijekla generala. Od 33 generala i admirala Srba je bilo uvjerljivo najviše - 16, i to: iz Hrvatske - šest ( Borojević, Jovanić, Mamula, Maoduš, Oreščanin, Šašić); iz BiH - šest ( Hamović, Kosorić, Lukić, Marin, Todorović, Zekić); iz uže Srbije - tri ( Joksović, Ljubičić, Sofijanić) te iz Vojvodine - jedan ( Matić).
Tu je najvažnije što se dogodilo je da su Srbe iz uže Srbije koji su pucali na visoka zapovjedna mjesta “disciplinirali” Srbi “prečani” a ne Hrvati ili Slovenci. Kad se raspala Partija, a u "Krajinama" krenuli oružani sukobi, Srbi iz uže Srbije ponovo su došli u poziciju da se,vraćaju “... na ono što je bilo u staroj Jugoslaviji, (...) na politiku Pere Živkovića i kralja Aleksandra, na neravnopravnost nacionalnosti Jugoslavije”. Osoba koja je mogla spriječiti to vraćanje bio je Nikola Ljubičić. Očito je da je Ljubičić dočekao, poslije Brozove smrti, promjenu političke klime u Srbiji dao doprinos razvoju velikosrpske politike Slobodana Miloševića. To se jasno vidi iz postupne promjene personalne politike kadroviranja najvišeg zapovjednog kadra JNA, a koja se očituje kroz ubrzano “sklanjanje” svih ratnih generala, potom svih projugoslavenski orijentiranih, prije svega “prečana”, te značajno usporavanje promicanja u prvi g/a čin oficira hrvatskog i slovenačkog porijekla.
Za ostvarivanje “projekta Velike Srbije” trebala je i pouzdana oružana sila, odnosno kadar rođen na teritoriju Srbije. Tvorci tog projekta nisu se mogli pouzdati na generale odrasle uz kordunaške doskočice tipa: “Vojnić, Glina - to je kraljevina, a Perjasica - mala državica. Vrginmoste dođi joj u goste”! Jer oni su si već stvorili svoju veliku srbiju, a to je bila cijela Jugoslavija u kojoj su držali pod kontrolom cjelokupni njezin represivni aparat. Redefiniranje mnogima nije odgovaralo. Rijetki su, poput general-pukovnika Dušana Pekića otvoreno “mitingašili”, ili poput general-pukovnika Đoke Jovanića zazivali ponovno formiranje “6. ličke divizije”, koja je trebala uvesti reda u Hrvatsku. Tu su morali stvoriti vlastiti, provjereni kadar, ne više “srpski”, nego “srbijanski”. U drugoj polovici ‘80-ih počinje ubrzana “srbijanizacija” JNA. Tvorci projekta “velike srbije” iskoristili su nezadovoljstvo srpskih kadrova brzinom vlastitog napredovanja u aktivnoj vojnoj službi, a što se može i matematički precizno izraziti, odnosno potkrijepiti. Kadrovska piramida JNA imala je u svojoj širokoj osnovi znatno više djelatnih vojnih osoba srpske i crnogorske nacionalnosti nego što su Srbi i Crnogorci bili zastupljeni u ukupnoj jugoslavenskoj populaciji. S druge strane, zastupljenost djelatnih vojnih osoba hrvatske i slovenske nacionalnosti bila je znatno ispod njihove zastupljenosti u ukupnoj jugoslavenskoj populaciji.Ustavna odredba o poštivanju nacionalne zastupljenosti “svih naroda i narodnosti” u vojsci jedva da se poštivala u najvišem zapovjednom vrhu JNA, a njeno poštivanje u dnu zapovjedne piramide bilo je gotovo neprovedivo. Pritisak srpsko-crnogorskih kadrova prema vrhu bio toliki da je doista izazivao frustrirajuće nezadovoljstvo kod nižepozicioniranog srpsko-crnogorskog kadra koji se želio izdići bez unaprijed “kadrovskim ključem” zajamčene karijerne prosječnosti. Nakon dolaska Miloševića na vlast dio vojnih osoba srpske nacionalnosti, nižih rangova vidio je u tome izlaz iz vlastite karijerne besperspektivnosti. Želja za ubrzanim i nesmetanim napredovanjem u vojnoj hijerarhiji poklopila se s projektom ostvarenja “velike srbije”. Vojnom kadru su trebali političari da im legalno podijele nove i veće “činove, stanove i ordene”, političarima su trebali vojnici da ih instaliraju na nove i veće političke položaje. Bez aktivnog utjecaja JNA u političke procese na prostoru bivše države, odnosno bez sprege više prosrpskog dna, negoli više projugoslavenskog vrha piramide JNA s jedne strane, i nositelja velikosrpske politike s druge strane, velikosrpska politika nikada ne bi dobila potrebne “zube” za realizaciju vlastitih ciljeva.
U najvišem zapovjednom vrhu JNA u razdoblju od 1987. do 1991. U prvi g/a čin promaknuto je ukupno 168 generala i admirala JNA. Od tog broja, samo 16 pukovnika i kapetana bojnih brodova hrvatske narodnosti dobilo je prvi generalski, odnosno admiralski čin. To iznosi skromnih 9,5%, iako su Hrvati u istom razdoblju bili zastupljeni sa 19,7% u strukturi stanovništva SFRJ. S druge strane, u prvi g/a čin promaknuto je čak 99 Srba, odnosno 58,9% za cjelokupno promatrano razdoblje, iako je u strukturi stanovništva SFRJ bilo 36,2% Srba. Podaci su još frapantniji ako se promatraju po godinama. Vidljiv je očiti trend povećanja broja Srba u g/a koru JNA.
1987. godine u prvi g/a čin promaknuto je 44,2% Srba;
1988. god. promaknuto je 60% Srba;
1989. god. promaknuto je 62,1% Srba;
1990. god. promaknuto je 67,9% Srba, te
1991. god. promaknuto je čak 72,4% Srba.
Zanimljivo je da nikada nitko u Sloveniji i Hrvatskoj nije reagirao na ovaj tako očiti trend “srbijanizacije” najvišeg zapovjednog vrha JNA.
Broj Crnogoraca u promatranom razdoblju u prvi g/a čin kojih je u strukturi stanovništva bivše države bilo samo 2,3%, njihova zastupljenost prilikom promicanjapo godinama:
1987. - 17,3%;
1988. - 10,0%;
1989. - 13,8%;
1990. - 3,6%
1991. - 17,2%.
Srbi i Crnogorci imala su zajedno zastupljenost od 38,5%. Istovremeno, u promatranom razdoblju, u prvi g/a čin zajedno je promaknut 121 Srbin i Crnogorac, ili 72,0% svih g/a promaknuća. To je 1990. zajednički iznosilo čak 89,6%!!! Ne postoji jasniji dokaz koji je, eto, i matematički moguće izraziti o najvišem zapovjednom vrhu JNA.Analitičko sagledavanje vođenja kadrovske politike u JNA 1990. nacionalna struktura koji je kadroviran izrazito je nadzastupljena kod Srba i Crnogoraca, nešto manje izrazito zastupljena kod Makedonaca i Slovenaca, dok je izrazito podzastupljena kod Bošnjaka (tada muslimana), Hrvata. Vidljivo je kad se analizom obuhvate i postavljenja na zapovjedna mjesta, tada postaju evidentne pripreme srpsko-crnogorskog vrha, za sukobe koje je Slobodan Milošević najavio 1987. u 17. mjesnoj zajednici na Kosovu Polju.
Došlo je i do znatnije zastupljenosti kadra rođenog u Srbiji. Prvo je provedena “srbizacija” kadra na “račun drugih naroda i narodnosti”, a potom se nastavilo sa “srbijanizacijom”, odnosno, umirovljenjima generala izvan Srbije i promicanjima generala rođenih u Srbiji. Relativno je lako utvrditi njihov profesionalni put: promicanja, školovanja, specijalizacije i slično. No, za stvaranje točne slike o njima potrebno je imati još dodatnih informacija, koje je nemoguće pribaviti korištenjem javnih izvora, osim ako netko od starih generala ne progovori javno, poput umirovljenog general-pukovnika Antona Lukežića, do 1989. godine komandanta 1. vojne oblasti. 1997. javno je progovorio o aktivnoj sprezi između brojnog prosrpskog oficirskog kadra s “dna kadrovske piramide JNA” te nositelja i provoditelja velikosrpske politike u najvišem državnom vrhu Srbije i Jugoslavije.
“Čišćenje starješina na nacionalnoj i političkoj osnovi znatno se intenzivirano 1990. godine - od vojnika do generala. Ostali su samo srpske nacionalnosti ali da provode prljavu fašističku politiku. Predsjedništvo sa Brankom Kostićem istjerali je sve koje nije zahvatio val srpskog nacionalizma. Današnji generali su bili ‘sitna boranija’ i nikad ne bi dobili taj čin da nisu pokazali slijepo izvršavanje (velikosrpske) politike.
Primjer generala Milana Gvere: “Na mjesta odbačenih došli su novi, najčešće prosječnih i ispodprosječnih sposobnosti, niske kulture i lošeg morala. Dok je JNA bila višenacionalna Gvero nikad nije mogao proći za generala, jer je u njegovom dosjeu stajalo da potiče iz četničke obitelji. Mnogi od novopečenih generala i visokih oficira to nikada ne bi bili da zlodjelima ni ‘zaslužili’ svoje unapređenje.”
Iznesen je i jedan vrlo zanimljiv detalj: rehabilitaciju četništva i prodor na najviše zapovjedne dužnosti potomaka nekadašnjih pripadnika četničkog pokreta. Gvero je prvi general koji je skinuo zvijezdu i stavio kokardu. Što je bio signal da se “po dubini” učini isto. Oficirima s dna piramide četničko porijeklo više nije predstavljalo problem za dostizanje najviših činova. Tako je “paradom” Srpske vojske Krajine, koja je održana na Slunju neposredno pred “Oluju” zapovijedao pukovnik Borovčanin Đorđe. Za njega je “bezbednjak” 32. korpusa (varaždinskog) 17. srpnja 1980. godine napisao: “potiče iz porodice koja je za vreme NOR-a bila na strani četnika. Otac pomagao četnike, a majka mu je bila četnički jatak zbog čega je suđena na tri godine zatvora. Porodica Đorđeve majke je učestvovala u četničkim formacijama”.
Tada je takva JNA poslužila kaovojna snaga u zauzimanju teritorija RH i ostvarenju projekta “svi Srbi u jednoj državi”. Takva, tadašnja JNA je odgovorna za raspad bivše države, materijalna razaranja i ljudska stradavanja.
Samo Cibalia!
Košarka
Hrvatska U18 svladala Švicarsku, upisala drugu pobjedu i približila se prolasku skupine
Nogomet
Vinčić otišao u mirovinu tjedan dana nakon suđenja najveće utakmice karijere
Originalno
Dinamo se i dalje nada Livakoviću, ali sve se glasnije spominju i druga imena
Nogomet
Mbappe poslao otvoreno pismo francuskim navijačima: 'Bilo bi ljepše da je stigao i pehar'
- Najnovije
- Najčitanije
Hrvatski U-21 reprezentativac seli u redove prvaka Latvije
20 min•Nogomet
Hrvatske U-17 odbojkašice završavaju pripreme za Svjetsko prvenstvo u Čileu
34 min•Odbojka
TOP 10 slobodnih trenera - tko traži angažman, a tko je na zasluženom odmoru?
55 min•Originalno
Propao dogovor Pirlova povratka u reprezentaciju, Talijani traže novo rješenje
1 sat•Nogomet
Slaven Belupo predstavio prvog Islanđanina u klupskoj povijesti
1 sat•Nogomet
Sinkovići spremni za Europsko prvenstvo: 'Osjećamo se odlično i veselimo se utrkama'
2 sata•Vodeni sportovi
Garcia ostao bez važnog aduta uoči uzvrata protiv Pafosa
2 sata•Nogomet
Dinamo se i dalje nada Livakoviću, ali sve se glasnije spominju i druga imena
2 sata•Originalno
Sjajne vijesti za Splićane nakon slavlja na Poljudu: Hajduku drastično porasle šanse za prolazak dalje
3 dana•Nogomet
Potencijalni Hajdukov protivnik doživio neugodan poraz u Kupu
17 sati•Nogomet
Trojica hrvatskih reprezentativaca gotovo sigurno na odlasku, još neki bi mogli promijeniti klub
20 sati•Originalno
Prije godinu dana Dinamo je odradio povijesni prijelazni rok, nekima će ova sezona biti ključna
19 sati•Originalno
Hrvatski nogomet ove sezone upoznat će neka nova lica: Ovi igrači uskoro će se predstaviti SHNL-u
17 sati•Originalno
Sportski direktor Intera: 'Perišić? Ne, ne, ne. Apsolutno ne'
21 sat•Nogomet
TOP 10 slobodnih trenera - tko traži angažman, a tko je na zasluženom odmoru?
55 min•Originalno