Sportnet forum

Sta se ne gleda zaposlenost i postoci iste samo medju radno sposobnim stanovnistvom. To je kao da gledamo broj HNL golova medju igracima HNL klubova i ostalih 4M Hrvata.

Eniuej, ne mijenja skoro nista na poanti.

Nisi triba ić priko oceana.

U Portugalu od 2001 je dekriminalizirano korištenje droge.

Totalno mjenja na poantu: gdje kao 50% ljudi radi, a 50% ljudi ne radi, a od ovih 50% koji rade 25% po tvom radi pri državi. Dakle sve je krivo rečeno i postavljeno.

Omjer zaposlenih u privatnom sektoru naspram onih u državnom je cca 1:1,2. A u državnom/javnom sektoru, dakle ministarstva, JLS, institucije i sl., je nešto preko 1M zaposlenih.

Naravno da ne da nije točno, nego je miljama daleko od istine. U RH je zaposleno oko 1.600.000 ljudi, a pri državi oko 300.000, dakle omjer nije ni blizu 1:1,2. U tih 300.000 su svi zaposlenici: bolnica, skola, policije i sl. - dakle generalno puno ljudi koji nisu uhljebi (u zdravstvu radi najvise oko 70.000 ljudi) i koji bi vjerojatno bili za bolje društvo jer ne kužim šta jedan prosječni policajac, profesor il medicinska sestra imaj od toga što u nekoj općini stric namješta svom nećaku posao?

Najmanje, ali debelo najmanje ljudi u Hrvatskoj živi od svoje plaće i rada 9-to-5.

1.300.000 ljudi živi od svoje plaće i rada 9-5, a i još oko 250.00 ovih koji su u javom sektoru, al nisu uhljebi. Kad se opet maknu đaci, studenti, a valjda je i dio penzionera pošteno zaradio svoju plaću - pa i penziju, vidimo da većina ljudi u RH (kao i u valjda svakoj državi) živi od svog rada 9-5 (jer ti financiraju svoju djecu itd.)

Doslovno sve što si napisao od konkretnih brojki - nije točno.

postoji nada za ljudsku rasu....ako su Australci u stanju naci kapsulu od 8mm velicine na podrucju koje je 1400 km dugo, dakle duze nego cjela Njemacka, onda je sve moguce

Ali su zato prisiljeni ići na rehabilitaciju. 

Misliš?😁

Drugs are, however, still confiscated and possession may result in administrative penalties such as fines or community service.  Whether such a penalty is applied is decided by district-level panels made up of legal, health and social work professionals, known as ‘Commissions for the Dissuasion of Drug Addiction’. Where an individual is referred to a Commission for the first time and their drug use is assessed as non-problematic (low risk), the law requires their case to be ‘suspended’, meaning no further action is taken. Fines can be issued for subsequent referrals. Where some problematic trends are identified (moderate risk), brief interventions are proposed — including counselling — but these are non-mandatory. In ‘high risk’ cases, where more serious problematic behaviours and dependence are identified, individuals may receive non-mandatory referrals to specialised treatment services.

Tako su mi rekli psihijatri koji se točno time bave i koji su tamo bili. Pretpostavljam da ti mogu zažmiriti na travu kao taj prvi prekršaj, ali da sve ostalo zahtijeva rehabilitaciju. 

Nisam išao guglati i provjeravati navode.

To je vrlo duboka tema koja obuhvaća vrlo široku problematiku. Što je najgore taj trend se pojavio i kod nas. Znam za jedan slučaj iz vrlo bliskog okruženja. Ukratko, zanemareno dijete u kombinaciji sa toksičnim roditeljima i nezdravim odnosima, preko podivljalih hormona do utjecaja društvenih mreža na ponašanje, pretjerane želje za isticanjem sebe i odlučnosti da osoba bude posebna, i eto ti problema.

Ima jedna zanimljivost koja je također dio problematike i odraz je današnjeg društva. Diskutant Arizin je linkao dobar primjer na sljedećoj strani. Pamtim još članak iz vremena pandemije, jedna od onih progresivnih saveznih država, tko drugi nego Kalifornija, San Francisco je u jeku pandemije osigurao smještaj za beskućnike i ne samo to, nego su ih uredno opskrbljivali cigaretama i alkohol kako bi ih potakli da budu odgovorni i ostanu doma. :D

Tamo negdje prve ili druge godine Trumpova mandata je započeo boom, preciznije od outanja bivšeg sportaša Bruce Jennera koji je postao Caitlyn, tada sam pronašao podatak gdje se spominjao porast od 700% transrodnih osoba među tinejdžerima.

Davno sam gledao razne dokumentarce na temu, jedan od njih je intervjuirao trans osobe koji su požalili tranziciju, mislili su da će vanjskom transformacijom zadovoljiti svoje osjećaje i pobjeći od sjećanja na zlostavljanje, međutim utonuli su u depresiju i na rubu su suicida. U dokumentarcu se spominjao vrlo visoki postotak suicida među trans populacijom. Tu dolazi do onog jednog od mnogih društvenih problema. Naime, država je vrlo susretljiva prema trans osobama, financira promjenu spola, ali ne i psihološku pomoć. Država na taj način faktički tjera u smrt psihički labilne osobe.