Jadni smo ako u politici navijamo za bilo koga od onih koji vladaju ili žele vladati. Ako se treba navijati za nekoga onda je to običan narod. U ovom konkretnom slučaju stvari su jasne. Venecuela je u doba korumpirane vlastohlepne plutokracije koja je dozvolila da zemlju uđe mrski imperijalistički kapital bila četvrta najbogatija zemlja zapadne hemisfere i najbogatija zemlja španjolskog jezičnog područja i usput i latinske Amerike., sa GDP skoro kao kanadski! Sada kada je rekla veliko NE takvom kapitalu, kad je nacionalizirala (a zapravo pokrala) tuđe vlasništvo, jer te rafinerije itd nisu niti sagradili niti financirali Venezuelanci, već mrski kapitalisti i ne samo iz Amerike i koji su uzgred stvorili generacije vrhunskih inžinjera među samim venezuelancima (jednog i poznajem), e sada uživaju u samoupravljanju. Ako se osim za narod za išta navija onda je to za slobodu kako demokratsku tako i tržišnu: a sa Chavezom je to prvo otišlo u vražju mater. Što je najparadoksalnije, kao i u slučaju Hitlera uz pomoć demokratskih institucija i slobodnih izbora.
Što se tiče stereotipa o "američkom imperjalizmu" koji kao mit usprkos činjenicama perzistira u salonskom ljevičarenju, više manje većine medija i skoro svim humanističkim studijima na zapadu (u tome je Berkley jači i od zagrebačkog FF), ostaju činjenice da za probleme kako u funcioniranju države tako i ekonomije latinoameričkim državama nije kriva Amerika, ali da kad ju proglase krivom istog trena se sunovračaju u bijedu i kaos sto puta gori negoli su bili prije toga. A ovo o Gadovima: svaki geostrateški igrač u svijetu, ako to želi biti, prvo gleda da je podčinjeni Gad Njegov, a ne da je dobar narodu. Imamo i mi živih i djelatnih primjera. Ako nije Njegov Gad već je dobar narodu uz pomoć medija danas ga proglase - populistom (valjda kao opreci - elitistu?).
Priča o usmjeravanju novca u socjalne programe osim što je prezahtjevna za onaj mentalitet u usporedbi sa npr skandinavskim, tipična je socjalistička priča. U normalnim društvima to se usmjerava samim slobodnim djelovanjem društva i ekonomije. Pa je tako i bez skandinavske svijesti, batistina Kuba imala više bolnica od cijele karipske amerike, i najviše po broju stanovnika u Latinskoj Americi. Naprosto zato jer je bila bogata i zato jer su u to bogatstvo hrlili brojni ameri i europljani koji su željeli kvalitetnu skrb. Slično je bilo i sa školstvom, i drugim službama. Kasniji mit o kubanskom zdravstvu i stvoren je upravo zbog te činjenice, iako komunistička Kuba nije izgradila više niti jednu bolnicu, a uspjela je sve postojeće više manje devastirati uslijed amortizacijske besparice.
[uredio chaps - 05. veljače 2019. u 11:10]