PCDI je napisao/la:
Ja ne gledam SP radi Hrvatske, jednako intezivno pratim SP od početka kvalifikacije neovisno o tome da li igra Hrvatska ili ne. Još od prvih kvalifikacijskih utakmica prve runde po Aziji i concacafu. Navijam za Hrvatsku naravno, ali i da nema Hrvatske dan sam svjetskog prvenstva i pratio bi i uživao jednako intezivno.
A ljudi koji su ovdje puno njih još uvijek ne zna ni sustav natjecanja, ne zna da li se gleda prvi gol razlika ili međusobni omjer, po upisima neki još uvijek ne shvaćaju da prolazi 8/12 najboljih trećeplasiranih. Sve je to legitimno, razumijem da je malo fanova SP-a, a više fanova Hrvatske reprezentacije.
Ali ja kao neko tko možda nije tako zagriženi dan reprezentacije, mogu poručiti ljudima da pretjeruju i da ipak malo spuste kriterije.
Antipatični Dalić ima 2 medalje na 2 SP zaredom, ima i finale lige nacija. Rezultati reprezentacije i njega osobno su za onu rubriku vjerovali ili ne. Nije tragedija čak i da se ispadne, on i njegov stožer i igrači koji drže reprezentaciju zadnjih 10 godina su zaslužili debeli kredit i mislim da ništa ne može oduzeti svi veselje koje su donijeli Hrvatskoj u zadnjih 10 godina.
Čitam ti komentare i ne vjerujem. Hrvatska je ponovno na SP, ponovno je u dobroj poziciji za proći grupu i to je već dobar rezultat. Kakva finala i polufinala, koja je to zemlja u svijetu 3 put ušla u polufinale na 3 SP? To ne može ni Francuska, reprezentacija u kojoj su svi najbolji svjetski igrači na jednom mjestu.
Malo snizite kriterije, malo manje suludih zahtjeva i puno više veselja s obzirom na sve postignuto i na to da su puno veće šanse da se opet Pride grupa nego da se ispadne.
Postoji mogućnost da izgube, ako se to dogodi, ništa strašno. Moja očekivanja su prolazak grupe, sve dalje od toga biti će bonus jer je gotovo nemoguće držati takav kontinuitet na 3 SP zaredom. To čak nije niti ista generacija kao i Rusiji.
Malo stankom na loptu, a ne bubat besmislice o polufinalima i finalima.
Vidi cijeli citat
Buraz, cemu nogomet onda? Cemu atmosfera, ponos, ne spavanje, putovanja, druzenja, euforija, pa i tuga nekad???
Da nam je najveci uspjeh prolazak skupine nekad, ok, rekao bih, svaki korak vise je super uspjeh.. ali Hrvatska, kakva god forma bila, koliko god se slagali ili ne slagali s Dalicem, pa kako ne zeljeti, ocekivati, sanjati..?
Nitko ne inzistira, nitko ne garantira, nitko ne obecava, ali nogomet nije matematicka logika, nogomet je emocija, gdje nemoguce postaje moguce. Pa makar ispali i u grupi.
Drugim rijecima, odjebite svi sa svojim "realno/nerealno" bullshitom, spustanjima u "realnost", spustanje "letvice" i ostale pizdarije.. I finale je bilo nemoguce. I polufinale je bilo "nemoguce". Nakon 98' nkad vise nismo ni "trebali" igrat u nekom polufinalu, a kamoli 2x. Sanjamo i nadamo se, pa dokle ide! Doci ce opet "2018". prije ili kasnije!
