Pod Netovom lupom

Godina Zeca (1)

Tomislav Ćuto • utorak, 25.12.2001.

Kraj godine je uvijek nudio pogled unatrag. I analizu onoga što smo vidjeli, napravili, onoga što smo učinili loše ili dobro ili, jednostavno onoga što smo propustili učini. Ne dvojim, svaka će ocjena biti, iako se svi trudimo to minimalizirati, subjektivna.

Svatko od nas, ovisno o afinitetima, ima "svog junaka i svoju priču godine". Generalna ocjena? Konačna istina? Kao i uvijek, negdje je u sredini. Ali, ako ćeš pričati o 2001. godini iz kuta sportaša, hrvatskih sportaša, onda, mislim, ne postoje nikakve dvojbe.

O sportskoj priči godine. Neki su naši sportaši "opet pronašli put", bilo je i onih "koji su gubili imidž i identitet, vozeći krivom stranom ulice", tuga i veselje oslikavali su, naravno, sve. Na kraju, ostaje iz nas godina koju ćemo pamtiti, barem se meni tako čini, po povratku "čovjeka kojem nitko, gotovo nitko nije vjerovao"…

Slika 1 od 2.
Foto: Baldo Leburić

Dojam je i danas ostao isti. Ili je, zapravo, s vremenskim odmakom dobio na težini. Ostvarenje jedinog sna. Priča godine? Definitivno priče godine. I priča desetljeća. Barem kada govoriš o hrvatskom sportu i hrvatskim sportašima. Godina Zeca … Njegova i samo njegova. Ne znam što Zec personificira u, recimo, kineskom horoskopu, ali to za ovu priču nije važno. Uopće nije važno. Priča godine, uspjeh godine i – uspjeh života. Ispunjenje vjere "kad nitko nije vjerovao." Goran Ivanišević i Wimbledon. Tenis i sport? Ovo je bilo daleko, daleko više od čisto tenisa i sporta. Otišao je Zec do kraja, otišao je tamo gdje je oduvijek želio biti. Ništa drugo, nikada, nije bilo toliko važno. Sudbina čovjeka koji je "uvijek bio tu negdje, na vrhu, pri vrhu, dobar, ali ne dovoljno dobar" jer "nikad nije uzeo ništa veliko."

Vezane vijesti

A za njega je velik, najveći, bio samo i jedino – Wimbledon. Sveta engleska trava. Je, mnogi su se razmetali takvom formulacijom ili, ako baš hoćete floskulom, ali jedino je Goran londonski "central court" istinski doživljavao tako. Šanse? Šanse su mu, budimo realni, ovog ljeta bile mizerne. Rupa, čista rupa. Nula. Ušao je u fazu kad ga je većina tretirala "luđakom čija je glava najveća prepreka pravim rezultatima". Iako su zaboravili dvije stvari; Goran s "drukčijom glavom" više ne bi bio ovaj Goran, a i nitko nikada do kraja nije objasnio čime se mjere i što su to "pravi, veliki rezultati." U redu, možemo prihvatiti priču o "dobrim tenisačima, vrlo dobrim tenisačima, koji su u biti looseri, jer uvijek ostaju u predvorju raja…" A ako je netko savršeno odgovarao takvoj definiciji, onda je to bio – Goran Ivanišević. Nije ga smetalo, nije ga previše smetalo, negdje duboko u sebi je vjerovao. Kad nitko drugi nije vjerovao, bez obzira na priče…

Rečenica koja je postala njegov "modus vivendi", način života, "mora mi Bog jednom vratiti, mora, jednostavno mora…" Otišao je u London ovog ljeta kao sporedni glumac, dobio je "wild card" zato jer je "eto, kvragu, ostavio nekakav trag u Wimbledonu", nakon svega, otišao je – u legendu. Sportska priča godine u svijetu. U Hrvatskoj, možda, sportska priča desetljeća. Meni osobno, priča o životu. I vjeri. Goran i On. "Bog mi je dao posljednju šansu, iskoristio sam je." Emocije u ovoj priči ne možeš baciti u koš za smeće, emocije su, zapravo, temelj svega. Njegov plač i plač cijele Hrvatske. Konačno je otišao do kraja. Je li zaslužio? Pitanje koje je apsolutno suvišno. Ovdje i tamo svi su shvatili; ako je netko zaslužio, onda je to bio on. Ostao je uvijek svoj, neiskvaren i pošten u svijetu "glamoura, gdje su licemjerje i podvale način života." Iz ponora do zvijezda. Slavlje u Splitu, slavlje za junaka grada, regije, nacije ulazi, bez dvojbi, u antologiju. Subjektivni? Mi možda jesmo, ali Englezi, Talijani, Amerikanci…i svi ostali nisu, tih je dana u svim medijima postojalo samo jedno ime – Goran Ivanišević. Zec. Godina Zeca, sto posto je ovo Godina Zeca, pa makar to u kineskom horoskopu značilo ne znam što…

Slika 2 od 3.
Foto: Baldo Leburić

Svatko je od nas morao u cijeloj priči pronaći i vidjeti sebe. Ništa, čovječe, nije važno, ako dovoljno vjeruješ. Sebi i Bogu. Negdje se mora vratiti. Kasnije su, naravno, svi Goranov uspjeh uzimali kao svoj. Neću se složiti. Možeš u tome vidjeti sebe, svoju životnu priču, ali ovo je bio samo njegov uspjeh. Jesmo li mu vjerovali prije Wimbledona? Najbolje mi je to, čini mi se, objasnio Neno Kljaić, "Znaš kaj? To kaj pričaju da su mi svi vjerovali je jedno obično sranje. Ja sam se veselio k'o klinac kad ga je uzeo, plakali smo ja, stari, žena, klinci, ali prije toga – nismo vjerovali." I to je vjerojatno najbliže istini. Zato, baš zato je ovo samo Goranov uspjeh. I samo njegova godina. Nevjerojatna priča, mitska epizoda u kojoj definitivno postoji nešto više od običnog sporta. Magija? Možda, možda…

Subjektivnost je nešto na čemu mi možete zamjeriti, ali, osobno, ako gledam unatrag, ako se sjećam prošle godine, onda samo i isključivo mogu Gorana Ivaniševića smatrati apsolutnim junakom godine. Desetljeća i – života. Pritom je, možda, najmanje važan tenis, iako je tenis njegov život. Tenis je bio povod, motiv, generator želje, ali i da je to bio, ne znam, boks, skijanje ili nešto peto, opet bi "temperamenti luđak iz Croatie" napravio istu stvar. Uvjeren sam u to.

Nastavak slijedi ...

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Povezani tagovi

TenisPod Netovom lupom
  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!