Kol'ko nas ima? Pet!

Put do Münchena bio je dug, ali podnošljiv, za razliku od zavlačenja pokojeg pripadnika granične policije. Hrvati su, dakako, okupirali vlak, kroz Sloveniju, Austriju i Njemačku se tijekom cijele noći pjevalo, zagrijavalo se za Brazil. Neki su u zagrijavanju i pretjerali, bilo je padanja u nesvijest od koje limenke previše... No ništa što pobjeda protiv Brazila ne bi mogla izliječiti.

Foto: Tomislav Pacak

Srećom, naletjeli smo na djevojke u velikoj mjeri lišene sramežljivosti. Ne, vi pokvareni umovi, ne u tom smislu. Pobliže smo se upoznali i u više navrata zahvalili "onome odozgo" (osobi koja je slagala rasporede po kupeima). Svaka čast pijanim navijačima, ali ipak je ljepše u ženskom društvu, ako ništa zato što zauzimaju manje mjesta.

Nesramežljive kakve već jesu predložile su da izvučemo sjedala u ležajeve tako da možemo malo "ubiti oko". Lažem, to smo, naravno, mi predložili. Izvukla su se sjedala, pa se počelo smišljati igre za ubijanje vremena. U štreberskom stilu odigrali smo par krugova "pogodi tko sam", a vjerovali ili ne, nitko nije mogao prokužiti da je Tomo zapravo hrvatska inačica Pape Benedikta. Bilo je tu i poznatijih osoba od Pape, a ističu se Super Silva, "Amerikanac" John McEnroe i naravno sveprisutni Shorty (Dođi u Vinkovce...).

Nakon neuspjelog odgonetavanja Papinog lika i djela zavladala je kreativna blokada u umovima vaših omiljenih Sportnetovaca. Pokušali smo užicati skidanje ponekog odjevnog predmeta, no uspjeli smo samo ishoditi skidanje tenisica. Istina, u tome je puno pridonio i član njemačke žandermerije koji nas je na tečnom njemačkom (koji mi ne razumijemo) obavijestio da držanje tenisica na sjedalu košta sto eura. Dovoljan razlog za riskiranje s nožnim miomirisima.

Foto: Tomislav Pacak

Oko ubili nismo, ali smo kroz dremuckanje i slaganje kule od karata u vlaku koji, za razliku od hrvatskih, može potegnuti i preko stotke, skratili vrijeme i došli do točke presjedanja - Münchena. Iako smo bili u kombinaciji da malo pričekamo i krenemo s djevojkama put Nürnberga, odlučili smo krenuti put Nürnberga (zvuči čudno, zar ne) drugim, ranijim vlakom. Računica je jednostavna - ne moramo još jednom presjedati, a i ranije ćemo stići u Berlin. Curama svaka čast, ali u Berlinu su Brazilke, a i Karlovačko Korner.

Lijepo je zaista vidjeti Hrvate u tolikom broju, a pogotovo kada na jednom mjestu složno pjevaju Slavonci, Dalmatinci, Istrijani, Zagrepčani... Tako bi trebalo biti uvijek, zašto nije? Okupirali smo i ovaj vlak za Berlin, koji je možda i prefin za nas, valjda do glavnog grada Njemačke nećemo napraviti (preveliku) štetu.

Koliko Nijemci impresioniraju u pogledu razvijenosti zemlje, gospodarski, tehnološki i na bilo koji drugi način, toliko nekad kao osobe znaju iritirati. Tako nas je neki Hans u nekoliko navrata zamolio da stišamo, kasnije i da ugasimo u potpunosti, muziku s laptopa koju je slušao vagon pun Hrvata. Možda mu jednostavno nisu pasali Škoro, dalmatinske klape i društvo. Iako imamo razumijevanja za jednog prosječnog građanina Njemačke, možda bi i on trebao shvatiti da je u njegovoj zemlji u tijeku najveći događaj godine uopće, koji okuplja pripadnike različitih nacionalnosti koji sa sobom nose neke posebnosti. OK, ne trebamo sve iz Hrvatske donijeti sa sobom u Deutschland, ali malo glazbe još nije nikoga ubilo. Još više fascinira gospodinov istančan sluh; iako ga uopće ne možemo locirati jer nije nam blizu, uspjela mu je zasmetati i jedna jedina crtica na volumeu.

Hans je otiš'o, sarmu prob'o nije, a i naš drugi putopiščić (izmišljenica) je stigao do kraja. Kroz pet sati stižemo u Berlin, a u međuvremenu bacamo se u potragu za novim hrvatskim navijačicama u ovom kilometarskom svemirskom brodu koji navodno ide po istim tračnicama kao i one kante u Hrvatskoj. Budite lijepi, pametni, dobri, glasni, kockasti, crveno-bijeli, supijani (nije izmišljenica, al' je smiješnica), jednom rječju, budite Hrvati...