Volim te Hrvatskoooo!

U svim onim događajima koji su prethodili 'danu D', koncertima, druženjima, pjevanju i razgledavanju, gotovo da uspijete zaboraviti zbog čega ste zapravo došli u Berlin. Zapravo, osjećaj utakmice 'pukne' vas tek negdje 10 minuta nakon što utakmica započne, do tada ste više u nekom deliriju, oduševljenju činjenicom što ste - Hrvat(ica). Onda se tek počinjete živcirati oko sudaca, promašaja, propusta... Iako je i dalje cjelokupan osjećaj nešto sasvim drugačije od gledanja tekme u toplini doma svoga.

Foto: Tomislav Pacak

Tisuće Hrvata okupiralo je nekoliko trgova blizu ZOO-a, sa svih strana čuli su se navijački stihovi, a iz kafića su stizali taktovi raznih domoljubnih pjesama. Zamislite sliku, tisuće kockasto odjevenih ljudi usred Berlina pjeva Lijepa li si... Fantastičan osjećaj. Krenuli smo potom U-Bahnom prema Olimpijskom stadionu, u vagonima su nas dočekale stotine hrvatskih navijača, s ponekim brazilskim. Zamalo smo i podzemnu zaustavili pjesmom i skakanjem, jer ipak "Tko ne skače..."

Već tada je bilo jasno da će dvoboj navijača dobiti kockasta strana. Ne brojčano, već 'decibelno'. Brazilci su se lijepo ušminkali, ogrnuli se zastavama, no od navijanja nije bilo ni 'n'. Orilo se od stanice do stadiona, Brazilci su u čudu gledali 'te lude Hrvate'. Neki su tada krenuli u potragu za ulaznicama (najniža cijena na koju smo naišli bila je 200 eura, neki su prodavali za 1000)... Unakrsnim ispitivanjem zaključili smo da bi se mi vrlo teško odrekli karte, jedino ako bi stigla baš nemoralna ponuda. Ovo je ipak događaj koji se pamti za cijeli život.

Kao što je bilo i za očekivati, najavljene rigorozne mjere kontrole karata bile su više smiješne nego strašne. Na prvom check-pointu pretresu te, istina, od glave do pete (iako su dakako Hrvati uspjeli prokrijumčariti pokoju bengalku), a na drugom ulazu nekom spravicom provjere je li karta prava. I to je to, nikakve provjere čipova, imena i prezimena, putovnica... Jasno da je to nemoguće napraviti, ne bi nikad ušli na stadion u suprotnom.

Foto: Dario Dodić

Olimpijski stadion impresivno je zdanje, impresivno je i uređen, no još impresivnija bila je podrška našima. Hrvati su se uglavnom poslagali po plavom sektoru, Brazilci su bili na suprotnoj strani, dok je po sredini bilo i jednih i drugih. Dojam je da smo brojčano bili izjednačeni, s time da je "žutilu" dosta pridonijela i činjenica kako je veliki broj Šveđana došao na utakmicu, kao i to da je dosta Nijemaca stiglo u dresovima Ronaldinha i društva.

No, dok su kvantitetom još i parirali, kvalitetom su brazilski navijači razočarali. Sjedili su gotovo cijelu utakmicu, zaplesali tek kada su dali gol, a osim tih dvije minute na kraju prvog dijela bili su mirni 'kao bubice'. S druge strane - narodno veselje. Hrvati iz svih dijelova domovine, Hrvati iz Njemačke i drugih zemalja, poznati Hrvati, svi smo bili kao jedan.

Podrška je bila sjajna tijekom cijele utakmice, na programu je bio standardan repertoar (U boj, u boj, Moja domovina, Kol'ko nas ima, Marjane, Marjane, Zovi samo zovi...), a od tog standardnog repertoara izostalo je samo zviždanje brazilskoj himni, u prijevodu - izbacili smo jedinu lošiju stranu hrvatskog navijanja, pa ono za jučerašnji nastup zaslužuje ocjenu pet.

Zadnjih 15 minuta, međutim, zaslužuje pet plus. Utakmica više nije bila ni bitna, svi Hrvati stali su na noge i zapjevali "Oooooo, oooooooo, oooooooo, volim te Hrvatskooooo"... Trajalo je to dobrih 15-20 minuta, sve jače i sve glasnije. Toliko impresivno da su Brazilci upalili fotiće i slikali - protivničke navijače. Fenomenalno. U razgovoru s nekoliko Brazilaca poslije utakmice doznali smo da i oni priznaju kako su bili potpuno nadmašeni (navijački), i da su impresionirani našim navijanjem. Zanimalo ih je značenje pjesme 'U boj, u boj', na kraju smo se upustili u dublju raspravu o navijanju, podjeli karata za SP, o sportu općenito, o tome zašto Englezi toliko piju (konsenzusom je ustanovljeno da su razlog ružne djevojke) i tako dalje. Usput su nam Brazilci obećali da će obaviti svoj dio posla, 'maznuti' Australiju i Japan i omogućiti nam da idemo dalje ako napravimo ono što trebamo.

Nogomet? Vidjeli smo i nešto od toga. Hrvatska je odigrala odličnu utakmicu, s nekoliko izuzetno raspoloženih pojedinaca (R. Kovač i Šimić bili su nevjerojatno dobri u obrani, šteta je što u medijima ne dobivaju zasluženi prostor, Babić je bio super raspoložen...), a svi su zadovoljili željom i trudom. Zbog čega su, uostalom, i nagrađeni takvim navijanjem. Svaki Hrvat nudio je samo jedno razmišljanje - ako ćemo tako protiv Japana i Australije - nemaju šanse.

Foto: Tomislav Pacak

Iako traje samo dva sata, utakmica nam je zapravo trajala cijeli dan. To je glavni razlog zbog čega smo već poslije ponoći svi bili spremni za krevet, radije nego za utapanje tuge u pivskoj pjeni. S obzirom da sutra napuštamo Berlin, trebalo se odmoriti za danas, dan kad bi nešto kao trebali i razgledati po njemačkoj prijestolnici.

Iskreno, nismo ostali previše impresionirani, Brandenburška vrata nisu neko impresivno zdanje, Bundestag također, što tek reći za spomenik žrtvama holokausta koji se sastoji od hrpe kamenja (možda smo bili preumorni da bi shvatili dublje umjetničko značenje). Vozili smo se i najbržim liftom na svijetu, ni to nije neki doživljaj, djelomično zato jer je - prebrz. Zoološki vrt je, pak, zoološki vrt, majmuni su svugdje isti.

Foto: Dario Dodić

Ipak, raspoloženo društvo pronašlo je poneku zanimaciju u nužnom razgledavanju. Tako smo u podzemnoj (ponavljamo, podzemnoj) susreli damu s kišobranom, koja se kišofobije rješava ulaskom u vlak (logično). Joff je pametno izjavio kako je lako moguće da nije ona luda već svi mi ostali. U vlakiću je bio neki momčić (ovo je deminutivna rečenica) u dječjim kolicima za kojeg nismo znali je li ga netko ostavio, pa smo odanost majke željeli istestirati tako što bi ga na stanici pokušali izvest van - nema lakšeg načina za saznati je li malac sam ili nije. Srećom po njega, majka je sjedila par metara dalje.

Foto: Dario Dodić

Nema se što još previše reći, susreli smo nekakvu neku s nekog radija, koja nas je zamolila da se predstavimo na svom jeziku i da svi zajedno otpjevamo neku našu navijačku pjesmu. Predstavljanje je naravno bilo sprdnja, a odabir pjesme pao je na: "Baci s..u da se igramo". Nakon što nas je upitala što znači ta pjesma, umalo smo se izdali jer je priča krenula u dva smjera. Jedno značenje pjesme bilo je: "Znaš, Hrvatska je bila u ratu, ova pjesma govori o zajedništvu Hrvata", dok je druga verzija išla otprilike ovako: "Hrvatska je predivna zemlja, ima predivnu obalu...(smijeh)".

Nema se što više dodati, vrijeme je da se polako spakiramo i odemo negdje pogledati večernju utakmicu. Za kraj ćemo uputiti nekoliko pozdrava. Pozdravljamo gospodina Zlatka Vukoju iz Waiblingena, našeg vjernog čitatelja Branimira (Supermana), spominjemo Maju, ali u negativnom kontekstu, pozdravljamo riječke Jigglyje, Kerima u gay San Franciscu, Kurta, Grancu, Sarah kojoj je ovih dana rođendan i sve vas u režiji. S obzirom da nam se gotovo nitko nije javio putem maila, zaključili smo da vam se naše putopiščine nisu svidjele, pa ih više nećemo pisati. Osim sutra. I prije i poslije Australije...