Pod Netovom lupom

Zagrebačka nesreća

Ante Đorđević • ponedjeljak, 10.04.2006.

Poraz Davis cup prvaka od reprezentacije Argentine nije ni prvorazredno iznenađenje ni tragedija trofejnog hrvatskog sporta. No ne zapitati se, je li baš tako moralo biti i tko nije odradio svoju domaću zadaću, jednostavno je nemoguće...

"I kad gube i kad tuku..." često znamo klicati svojim omiljenim momčadima dajući im do znanja kako nam je na prvom mjestu sportski duh, natjecanje i kako ih nećemo napustiti ni kada kola krenu nizbrdo. Ančića i Ljubičića u prvom, a sasvim sigurno Čilića i Tuksara u drugom planu napustili su svi - nesuđeni izbornik, treći reket reprezentacije, navijači, a i ono malo uvijek potrebne sportske sreće.

Prošle nam se godine sve bilo poklopilo i kao da je u zvijezdama bilo zapisano kako ćemo se svrstati u elitno društvo osvajača Davisova trofeja: sjajna partija protiv Amerikanaca, itekako pobjedivi Rumunji, Rusija bez Safina, realno nejaka Slovačka, vruća splitska publika u dva navrata, moralna i igračka podrška Gorana Ivaniševića, iskusni Nikola Pilić na klupi i još mnogo mnogo toga... A ove?

Vezane vijesti

“Pravog“ izbornika nemamo, Ljubičić je kao i uvijek podmetnuo leđa kad je trebalo i dao sve od sebe. O trakavici zvanoj „u očekivanju Gorana“ napisane su stotine kartica teksta, pokrenute javne polemike, tražio se krivac u Savezu, bivšem izborniku, samom Goranu Ivaniševiću. No rezultat je nažalost ravan nuli - uz sve srce i tenisko znanje koje može prenijeti suigračima Ivan ipak nije profesionalni izbornik. Nakon što donese dva velika boda, odradi intervjue i ostale formalnosti ne može biti ravan izborniku s punim radnim vremenom.

Ivi Karloviću na kraju balade možemo samo zamjeriti što od početka nije bio u potpunosti transparentan prema javnosti: nije prvi tenisač koji ne nastupa svaki put za svoju reprezentaciju, niti ga treba zbog jednog susreta doživotno izgnati iz reprezentacije. Ruku na srce, da je Mario bio zdrav Ivu ne bismo ni približno toliko mnogo spominjali. Nekoliko godina je stalno bio uz reprezentaciju i živi meč nije odigrao već jako dugo. Ivo, trebamo te, vrati nam se!

Ako i preko svega navedenog prijeđemo, preko slabe navijačke podrške ovog vikenda ne možemo. I sam Ljubičić izrazio je nezadovoljstvo brojem i snagom (naglasio je kako su argentinski navijači na trenutke bili čak dominantni) domaće publike koja nije preskočila visoku letvicu standarda koju su splitski navijači postavili prošle godine. Razloga je mnogo, a kao prvi često se spominje - cijena karata.

Dok je za trodnevnu kartu polufinala protiv Rusije u Splitu trebalo izdvojiti 200 kuna, proteklo četvrtfinale koštalo je gotovo dvostruko, 375 kuna. Čak i u milijunskom Zagrebu cijena se pokazala pogreškom. Ne samo da dvorana nije bila popunjena, nego se potvrdilo i staro pravilo - navijač koji plati ulaznicu za zapad nije ni približno bučan kao onaj koji plati ulaznicu za sjever.

Tako je i ona šačica argentinskih navijača očitavala bukvicu navijanja brojem dominantnim Hrvatima. Drugi je razlog sasvim sigurno manji relativni značaj ovog događaja u Zagrebu i jasno je da bi u Rijeci, Dubrovniku, čak i Splitu Davis Cup dvoboj bio kandidat za sportski, pa i medijski događaj godine. U Zagrebu to nije slučaj, ako pogledamo samo nekoliko tjedana prije i poslije.

Eh da, i sportska sreća. Ljubičiću i Čiliću u paru te iznenađujuće dobrom Saši Tuksaru u singlu samo je nekoliko loptica nedostajalo da svi zajedno danas slavimo. Ne žalimo se - Goran ima wimbledonski pehar, a reprezentacija „salataru“, moramo joj odati priznanje što nas je do sada pratila.

Sljedeći Davis Cup susret tek je u veljači 2007. i nema nikakve isprike da do tada ne nađemo izbornika (ma tko god to bio), konsolidiramo momčad (Karlović je potvrdio nastup na svjetskom momčadskom kupu u svibnju) i da se pobrinemo da navijači dupkom ispune dvoranu, gdje god da se igralo. Vremena imamo, a pameti - vidjet ćemo!

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!