Hrvatska

Povijest jugoslavenskog nogometa, u kojeg su se "utopile" brojne hrvatske nogometne legende od 1919. do 1991., seže u dvadesetete godine prošlog stoljeća, a kada je osnovan Nogometni savez Kraljevine SHS 1919. godine, došla je i prva međunarodna utakmica protiv tadašnje Čehoslovačke u Antwerpenu. 1929. Kraljevina SHS mijenja ime u Jugoslavija, nakon čega i sjedište Nogometnog saveza seli u Beograd, a godinu dana kasnije reprezentacija je na prvom Svjetskom prvenstvu održanom u Urugvaju ostvarila svoj najveći uspjeh u povijesti plasiravši se u polufinale, gdje pred više od 80.000 gledatelja gubi sa 6:1 od kasnijeg pobjednika, domaćina Urugvaja.

U grupi su Jugoslaveni, bez hrvatskih igrača na prvenstvu, predvođeni Bekom i Vujadinovićem u prvoj utakmici pobijedili Brazil 2:1, da bi u drugom kolu s 4:0 ispratili Boliviju. S te dvije pobjede plasirali su se kao prvi u skupini u polufinale, a nakon poraza od Urugvaja podijelili su treće i četvrto mjesto s SAD-om, pošto tada nije bilo utakmice za treću poziciju.

Nakon toga SFRJ propušta sljedeća dva SP-a i pojavljuje se ponovno 1950. u Brazilu gdje unatoč dvije pobjede nad Švicarskom i Meksikom završava natjecanje, pošto su s 2:0 poraženi od domaćina koji je kao prvi u grupi prošao dalje. Svoj doprinos u ovom razdoblju od 50-te nadalje dali su i legendarni Hajdukov vratar Beara, Stjepan Bobek (najbolji strijelac s 38 pogodaka), omaleni Zlatko Čajkovski, Branko Zebec te vjerojatno najbolji hrvatski igrač svih vremena Bernard Vukas.

Četiri godine kasnije na rasporedu je bilo SP u Švicarskoj gdje je sudbina ponovno spojila Brazil i SFRJ u istu skupinu, ali ovaj put su dvije reprezentacije iz svake skupine išle dalje, pa se Jugoslavija kao drugoplasirana plasirala u četvrtfinale skupa s "cariocama". Ipak, tu im je na putu stajao kasniji pobjednik Zapadna Njemačka koja je slavila s 2:0.

1958. SFRJ s dva remija protiv Paragvaja i Škotske te pobjedom nad Francuskom prolazi u drugi krug, gdje još jednom ispada u četvrtfinalu i to od istog protivnika; ovaj put Zapadna Njemačka slavila je s minimalnih 1:0. Sljedeće prvenstvo na rasporedu je u Čileu, a SFRJ i ovaj put prolazi skupinu uvjerljivim pobjedama nad Urugvajem (3:1) i Kolumbijom (5:0), dok su jedini poraz upisali od tadašnjeg SSSR-a (0:2). U četvrtfinalu, gle čuda, ponovno Zapadna Njemačka, ali ovaj put SFRJ slavi s minimalnih 1:0 i prolaze među najbolja četiri gdje ih Čehoslovačka ispraća s 3:1. u susretu za treće mjesto protiv Čilea, ni Skoblar ni Jerković ne mogu spasiti momčad od poraza koji je došao u posljednjoj minuti golom Rojasa.

Sljedeća dva natjecanja SFRJ nije vidjela, da bi potom 1974. bukirala kartu za Zapadnu Njemačku. Grupa je odrađena s dva neodlučena rezultata protiv Škotske i Brazila, dok je Zair uništen s 9:0 i zahvaljujući gol razlici Jugoslavija se provukla u drugi krug, gdje je pak upisala tri glatka poraza i završila ne baš uspješno natjecanje. U tom razdoblju za reprezentaciju je igrao i čovjek s najviše nastupa u povijesti (85), Zvezdin ljubimac Dragan Džajić.

Potom je na red došla Espana '82 i ispadanje u grupi. Pobjeda nad Hondurasom i remi sa Sjevernom Irskom bili su dovoljni za treće mjesto, i oproštaj do neke druge prilike. 1990. uz pomoć Jozića, Prosinečkog, Jarnija, Stojkovića, Pančeva i ostalih SFRJ je pobjedama nad UAE (4:1) i Kolumbijom (1:0) te porazom od Zapadne Njemačke (1:4) prošla među najboljih 16 gdje je golovima Dragana Stojkovića (onim poznatim lažnjakom u produžetku) svladana Španjolska i osigurano četvrtfinale. Tu su pak naišli na kasnijeg pobjednika Argentinu koja ih je izbacila na jedanaesterce, unatoč obranjenom kaznenom udarcu Maradoni od strane Ivkovića.

Od 1991. SFRJ više ne postoji, a bivše republike ove države sad nastupaju kao samostalne države. Od svih država nastalih raspadom SFRJ, Hrvatska je ostvarila uvjerljivo najveće uspjehe u posljednjih 15 godina, a kvalificirajući se za sva tri Svjetska prvenstva u tom periodu.

Hrvatski nogomet tako se može pohvaliti i s čak dvojicom najboljih strijelaca, Dražanom Jerkovićem, koji je 1962. s četiri pogotka podijelio titulu najboljeg strijelca s još petoricom igrača, te Davorom Šukerom, koji je zlatnu kopačku osvojio 1998. godine u Francuskoj.

Nepravedno bi bilo ne spomenuti imena poput Vukasa, Bobeka, Horvata, Beare, Zebeca, Skoblara, Markovića, Buljana, Mužinića, Šurjaka, Jerkovića, Peruzovića, Zajeca, Gudelja, Vujovića, Ivkovića, Jozića... koji nisu imali prigodu na Svjetskom prvenstvu nastupiti u hrvatskom dresu, ali su bili nositelji igre u dresu SFRJ.

Prvi nastup Hrvatske na SP bio je i najveći uspjeh. Francuska 1998. ostat će zabilježena kao najveći uspjeh hrvatskog sporta, barem od njegove samostalnosti, a pogoci Thurama u polufinalu protiv Francuske i danas svakom hrvatskom navijaču izazivaju ružne uspomene.

Serija je počela pobjedama protiv Jamajke (3:1) i Japana (1:0), uz nevažni poraz od Argentine (0:1), da bi u nokaut fazi padale Rumunjska (1:0) i Njemačka (3:0), sve do poraza od Francuske (1:2), nakon vodstva naših na otvaranju drugog poluvremena. Davor Šuker ušao je u legendu na tom natjecanju, a imena Bobana, Jarnija, Prosinečkog, Asanovića, Štimca, Bilića... dobila su na svjetskom ugledu i težini. Svijet je tada po prvi put upoznao pravu vrijednost i snagu hrvatskog nogometa.

Ona je potvrđena nastupom i na sljedećem Svjetskom prvenstvu, 2002. u Japanu i Južnoj Koreji. Pod vodstvom Mirka Jozića, koji je zamijenio Miroslava Blaževića, Hrvatska je uspješno prošla kvalifikacije i došla na Daleki istok po potvrdu svoje vrijednosti. Pobijedili smo Italiju 2:1, ali iznenađujuće izgubili od Meksika i Ekvadora 0:1 i nismo prošli u osminu finala.

Snaga je potvrđena i osiguravanjem nastupa na trećem Svjetskom prvenstvu u nizu, a u Njemačkoj će momčad Zlatka Kranjčara tražiti novi put prema svjetskim nogometnim visinama.