Glave u pijesku

U posljednjih nekoliko sezona hrvatski klupski nogomet dosegao je dno, koje ni najveći pesimisti nisu mogli predvidjeti. Klubovi iz Cipra i Albanije su se prošle sezone poigrali s našim predstavnicima u Kupu Uefe, a Dinamo protiv klubova iz Liga petice nije imao realnih izgleda. Još veći dokaz krize bilo je ispadanje tadašnjeg prvaka Hajduka protiv Shelbournea i Debrecena (0:8), te doprvaka Intera protiv Crvene zvezde (1:7) u sezoni 2005/06. Tko je odgovoran? Odgovorni su svi, od čelnika HNS-a, preko uprava klubova, do trenera i igrača.

Vlatko Marković sve dužnosti vezane uz klupski nogomet prepustio je Udruzi prvoligaša, a Savez se brine o državnim selekcijama. Nekoliko dana prije izbora Igora Štimca na mjesto predsjednika Udruge Marković se u medijima pohvalio kako Udruga ima potpunu pravnu samostalnost, a nakon pomalo neočekivanog izbora izjavio je kako je Udruga samo jedna od komisija Saveza i time u startu minorizirao sve što novo vodstvo Udruge želi napraviti. Prebacivanje odgovornosti na Udrugu, dakle, bilo je zabijanje glave u pijesak. Marković je sebi pripisao najveće zasluge za uspjeh reprezentacije, dok klubovi očito nisu njegov problem. Istina, dobra logistika je važna, a nedvojbeno je da se HNS dobro brine o reprezentaciji, ali uspjeha nema bez igrača i stručnog stožera.

Do kada će čelnici HNS-a ignorirati klubove? Put u bolju budućnost nije promjena sustava natjecanja, već ulaganje u razvoj infrastrukture i poboljšanje kvalitete rada omladinskih škola. Rješenje problema nije dovođenje skupih pojačanja iz inozemstva, već ulaganje u vlastiti razvoj, a klubovi to bez pomoći HNS-a ne mogu učiniti. Čelnici našeg nogometa moraju u suradnji s gradskim i županijskim vlastima ponaći rješenje. Jedini prvoligaš koji može računati na pomoć gradske vlasti je Dinamo. Hajduk od grada Splita dobiva minimalnu pomoć, a ostali klubovi mogu računati tek na mrvice iz gradskog proračuna.

Navijači se s pravom pitaju što će biti kad nakon privatizacije grad i županija postanu vlasnici klubova? Javnost sve više sumnja u poštenje našeg nogometa, a za to je krivnja na institucijama pravne države. Emisija Otvoreno bila je jasan pokazatelj stanja. Zdravko Mamić je izjavio da u našem nogometu postoji možda jedan do dva posto namještanja, a to znači dvije do tri utakmice u sezoni su namještene. Hoće li pravna država reagirati ili će postupiti kao u slučaju Pukanić - Marković i sve ignorirati? Izvršni dopredsjednik Dinama zaprepastio je javnost otvorenom optužbom za kupnju glasova na račun Branka Grgića. Pitanje za institucije pravne države glasi: hoće li odgovorati zbog toga?

U pravnoj državi u najkraćem mogućem roku jedan od sudionika bi bio kažnjen i povjerenje javnosti u nogomet bilo bi bar djelomično vraćeno. Ne, Vlatko Marković nije ni malo odgovoran za navedeno, on je odgovoran samo za reprezentaciju. Vjerujemo da ste shvatili ironiju. Podsjetimo kako je taj isti Vlatko Marković dva puta prikazao javnosti svoju nemoralnost. Imali smo sigurne glasove za dobivanje Eura 2012, a kad smo ostali na nuli (na istom mjestu gdje je i naš klupski nogomet) bili su krivi svi osim HNS-a. Prije Svjetskog prvenstva u Njemačkoj Zlatko Kranjčar imao je siguran novi ugovor, ali pritisak javnosti izbrisao je obećanja. Sreća u svemu je što je odabran Slaven Bilić, umjesto nekih inozemnih Markovićevih "aduta".

Dakle, što je potrebno hrvatskom nogometu? Hoće li eventualna promjena broja klubova u ligi čarobnim štapićem izbrisati probleme? Potrebno je istražiti moguće nezakonitosti i oštro kazniti eventualne krivce, potrebno je poboljšati infarstukturu, potrebno je da klubovi shvate kako je jedini ispravan put ulaganje u vlastite igrače, a ne dovođenje raznih "poluproizvoda", koji samo uzimaju mjesto domaćim igračima, od kojih se očekuje da postanu nositelji igre svojih klubova i reprezentacije sljedećih nekoliko sezona. Doći će vrijeme kad će izvor talentiranih igrača iz inozemstva presušiti. A kojim će se onda uspjesima kititi Vlatko Marković? Sve ovo je nemoguće bez snažnog angažmana HNS-a u radu s klubovima.

Igor Štimac i njegova "radna skupina" smatraju da je hrvatskom nogometu potrebna Liga 16. Zaista je teško shvatiti da netko ne vidi koliko je ta ideja kontraproduktivna. Hrvatski klubovi nemaju potrebnu infrastrukturu, nemaju proračun koji može jamčiti da se neće ponoviti TŠK, Radnik ili slični. Eventualni budući prvoligaši ne mogu okupiti momčad koja će na Poljud ili Maksimir privući gledatelje i neće se osramotiti u rezultatskom smislu.

Za proširenje na Ligu 16 napravljen je tek prvi od doslovno nekoliko stotina koraka. Osnovana je Stručna komisija u sastavu: Reno Sinovčić (Zadar), Marko Karađole (Šibenik) i Branko Janžek (Varteks), a surađivat će i još nekoliko ljudi iz drugih klubova. Komisija ima zadatak pratiti rad drugoligaša koji imaju prvoligaške ambicije. No, treba shvatiti da nije dovoljno samo praćenje, već je potrebna i pomoć klubovima. Tada će se valjda shvatiti i da je Liga 16 u sezoni 2008/09 i sljedećih nekoliko sezona nemoguća misija. Za Ligu 16 potrebno je minimalno 25 klubova sa svim uvjetima za prvoligašku licencu.

Budimo realni, sve uvjete nemaju ni neki od sadašnjih 12 prvoligaša. Udruga mora raditi na vraćanju interesa gledatelja za naš klupski nogomet, a ne na sitnim interesima neambicioznih klubova koji se skrivaju iza konstatacije "mi ne možemo stvarati zbog stresa"..

Zaključak svega je da hrvatski nogomet ne može spasiti hitra promjena na Ligu 16, već mogu pomoći samo tri stvari: rad, rad i rad. A za to je potrebno da čelnici HNS-a shvate da u Hrvatskoj postoji i klupski nogomet.