Sva hrvatska četvrtfinala

Prve godine

Trebalo je dosta vremena da se Hrvatska etablira kao samostalna reprezentacija i postane spremna za velike pobjede u Davis Cupu. Na početku su teret nosila dva Gorana, Ivanišević i Prpić, no nažalost, Prpićev reprezentativni put uskoro je skratila ozbiljna ozljeda koljena. Mlađi, splitski Goran tada je ostao praktički sam, a s većinom tereta na svojim leđima bio je glavni u nekoliko pobjeda u Euroafričkoj zoni i pokušajima proboja u Svjetsku skupinu, u kojoj je Hrvatska prvi put zaigrala 1995. godine. Njemačka je u prvom kolu bila jača s 4-1, Saša Hiršzon nije mogao značajnije pomoći našem najvećem tenisaču svih vremena.

Kada se Goran privremeno povukao iz reprezentacije zbog sukoba s tadašnjim predsjednikom Saveza Suadom Rizvanbegovićem, prve korake u Davis Cupu napravio je Ivan Ljubičić, u reprezentaciji je prvi puta bio i Ivo Karlović, dok se koju godinu kasnije, s priključivanjem Marija Ančića, stvorila jezgra sastava koji će 2005. otići do naslova.

Kontroverzni meč za drugi singl

Početkom 2002. konačno se dogodilo i to. Hrvatska je u Maloj dvorani Doma sportova u Zagrebu svladala Nijemce i izborila svoje prvo četvrtfinale elitnog razreda Davis Cupa, a ždrijeb i rasplet prvog kola odveli su nas na daleko i teško gostovanje, u Buenos Aires, gdje nas je čekala crvena zemlja i argentinski sastav u kojem su bili Gaston Gaudio, Juan Ignacio Chela, Guillermo Canas i specijalist za parove Lucas Arnold Ker.

Nikola Pilić, koji je početkom desetljeća postao izbornik reprezentacije i vodio Hrvatsku na povratku u Svjetsku skupinu, u Argentinu je stigao s Ivanom Ljubičićem, povratnikom Goranom Ivaniševićem, Ivom Karlovićem i Željkom Krajanom, koji je, vjerovalo se, mogao pomoći na zemlji.

Osim što je donijelo prvi hrvatski nastup u četvrtfinalu Svjetske skupine, gostovanje u Buenos Airesu ostat će upamćeno i po tome što je Ivanišević zbog puno problema s ramenom bio spreman zaigrati samo u paru, što je Pilića stavilo u dvojbu koga nominirati za drugi singl, uz Ivana Ljubičića kao stabilnog prvog. Izbornik se odlučio za rješenje koje je izazvalo dosta rasprave.

Birajući između Karlovića i Krajana, Pilić nije preuzeo stvari u svoje ruke, već je odluku prebacio na leđa njih dvojice, zakazujući meč na tri dobivena seta koji je odlučivao o drugom igraču u singlu. Epilog svega nije bio najsretniji. Osim što je Željko Krajan izgubio, a njegovi rezultati i igra na zemlji ipak su mu davali prednost pred Karlovićem, borili su se u pet maratonskih setova i Karlo je izgubio dosta svježine za ono pravo, što je, nije skrivao, jako zamjerio Piliću nakon što je sve završilo.

S obzirom na sve što se događalo prije susreta, Hrvatska je na "vrućem" gostovanju pružila sjajan otpor. Argentinci su otvorili pobjedom Gastona Gaudija u tri seta, sa 7:6(5), 6:2 i 6:3 protiv Ljubičića, Chela je s 5:7, 6:4, 6:4 i 6:2 bio jači od Karlovića, a poslije tih 2-0 za domaće nakon prvog dana, a zatim i dva seta prednosti za Arnolda Kera i Canasa u subotnjim parovima, malo toga davalo je nadu da će se Pilićevi izabranici vratiti.

No, Ljubičić i Ivanišević prvo su okrenuli parove i slavili s 4:6, 2:6, 6:3, 6:0 i 8:6 protiv domaćeg dvojca, da bi u prvom nedjeljnom meču Ljubo osigurao potpuni povratak sa 6:3, 1:6, 7:6(5) i 6:4 protiv Juana Ignacija Chele. Doći od 0-2 do 2-2 nije izgledalo loše, ali Gaston Gaudio zatvorio je vrata velikog preokreta sa 6:4, 6:4 i 6:2 protiv Karlovića u odlučujućem petom meču. Iako je izbornik javno kritizirao Karla zbog tog nastupa, objektivno gledajući, ipak je to bilo pretjerano - protiv raspoloženog Gaudija, koji je odlično igrao i prvog dana, teško se moglo više.

Put bez nade

Godinu kasnije Hrvatska je ponovno bila uspješna u prvom kolu, još jednom u Maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova. Prvi ogled s američkom reprezentacijom okončan je s 4-1 za Pilićeve izabranike, a slijedilo je još teže gostovanje nego ono protiv Argentinaca - u travnju 2003. u Valenciji, naravno, na crvenoj zemlji, dočekali su nas Španjolci.

Sastav kojeg je okupio izbornik Jordi Arrese bi se bez pretjerivanja mogao nazvati zemljaškim Dream Teamom. Albert Costa, pobjednik Roland Garrosa godinu ranije, Juan Carlos Ferrero, koji će na istom turniru slaviti dva mjeseca nakon ovog reprezentativnog susreta, Carlos Moya, pariški "kralj" iz 1998., a kao najmanje trofejni član tog društva, Alex Corretja, dvaput finalist na pariškoj crvenoj prašini (1998., '01.) - sve skupa, stvarno teška, pokazalo se, i preteška prepreka za Hrvatsku.

U Valenciji nije bilo Ivaniševića, Karlovića i Krajana. Uz Ljubičića, u drugom singlu igrao je Mario Ančić, koji je dovoljno "narastao" da bi ga Pilić koristio u mečevima od važnosti u Davis Cupu, dok je s Ljubom u paru nastupio Lovro Zovko. Četvrti član momčadi bio je danas već pomalo zaboravljeni Mario Radić.

Protiv domaćina se nije moglo puno. Ferrero je otvorio sa 6:4, 6:2 i 7:6(1) protiv Ančića, Moya dodao 6:7(5), 6:1, 6:4 i 6:4 protiv Ljubičića, da bi sve bilo riješeno u subotu, kada su Costa i Corretja, kumovi i dobri prijatelji, proslavili 6:2, 6:3 i 6:4 protiv Ljubičića i Zovka za nedostižnih 3-0. Costa i Corretja su dan kasnije bili u akciji i u singlu, uz pobjede protiv Ljubičića, odnosno Ančića za čistih španjolskih 5-0. Ljubo je prvog dana protiv Moye osvojio jedini hrvatski set u ovom četvrtfinalu.

Potvrda velike pobjede

Kada nas je 2005. ždrijeb "počastio" gostovanjem u SAD-u u prvom kolu, a pogotovo kada je Andre Agassi odlučio da će u tom susretu pomoći Andyju Roddicku i braći Bryan, malo tko je vjerovao da će Hrvatska u kalifornijskom Carsonu imati puno više šansi nego na opisanom gostovanju u Španjolskoj. Ipak, Ivan Ljubičić nije dao da se ostvare crna predviđanja.

Ljubo je bio glavni "krvnik", s pobjedama nad Agassijem i Roddickom u singlu i podjednako velikom s Ančićem nad braćom Bryan u meču parova, a američkom izborniku Patricku McEnroeu i njegovim izabranicima ostalo je samo razbijati glavu s pitanjem: "Što nam je to napravio?"

Koliko je ta pobjeda bila važna doznali smo u prosincu iste godine kada se nakon bratislavskog finala slavila titula, a važna postaja na tom putu je dvaput bio Split, prvo u četvrtfinalu protiv Rumunja, koji mjesec kasnije i u polufinalu protiv Rusa.

Protiv rumunjskih reprezentativaca bi sve osim pobjede bilo veliko razočaranje, no s obzirom da Hrvatska u dva ranija pokušaja nije preskočila četvrtfinalnu prepreku, ništa nije bilo lako. Velika dvorana na Gripama bila je značajna pomoć, pune i bučne tribine gurale su Hrvatsku prema pobjedi, a iako nije krenulo najbolje, uz prvi bod već tada iskusnog Andreja Pavela s 1:6, 6:4, 4:6, 6:3 i 6:4 protiv Ančića, sve se ubrzo okrenulo.

Ivan Ljubičić je cijele te godine bio sjajan u Davis Cupu, a protiv Rumunja je ponovno imao svoju ulogu u sva tri boda. Poravnao je na ukupnih 1-1 sa 6:3, 6:2 i 7:6(3) protiv Victora Hanescua, u paru s Ančićem ubilježio teških 5:7, 6:4, 6:7(9), 6:4 i 6:4 protiv Pavela i Gabriela Trifua, pa za otvaranje nedjelje zaokružio ovu priču bez većih problema, sa 6:3, 6:4 i 6:3 protiv Pavela. Mario Ančić pobrinuo se za konačnih 4-1 u dva tie-breaka protiv Hanescua.

Objektivno, bilo je to prvo četvrtfinale koje je Hrvatska morala dobiti, a sa sjajnim Ljubičićem, sve je išlo puno lakše.

Ljubičić s dodatnim teretom

Kako ekspresno i gotovo do temelja srušiti nešto što valja? S hrvatskom Davis Cup reprezentacijom, ta se nesretna priča dogodila gotovo odmah nakon osvajanja Davis Cupa. Nije dugo trebalo da se momčad koja je 2005. slavila naslov počne raspadati.

Sve je započelo nespretnom izjavom predsjednika HTS-a Radimira Čačića stranom novinaru još za finala Davis Cupa u Bratislavi kako postoji mogućnost da se Nikola Pilić u nekakvoj, vjerojatno savjetničkoj ulozi zadrži uz reprezentaciju, a da Goran Ivanišević, kako se najavljivalo, postane izbornik. Iako o tome nije puno pričao u javnosti, Goranu se očito nije svidjela ideja o Piliću kao savjetniku koji bi ga nadgledao, a možda i nametao svoje mišljenje, odustao je i udaljio se od reprezentacije, a nedugo nakon toga otišao je i Pilić, ostavivši izborničko mjesto otvorenim uoči prvog kola u Austriji u veljači 2006.

Kao da sve što je napravio svojim pobjedama godinu ranije nije bilo dovoljno, Ivan Ljubičić tada je prihvatio uzeti na sebe i dodatni teret, te godine bio je igrač i izbornik, a u toj je ulozi, uz pomoć Marija Ančića na terenu, proslavio 3-2 u prvom kolu u Grazu. No, dalje od toga nije išlo.

U travnju nas je čekalo novo četvrtfinale protiv Argentinaca, ovog puta kod kuće, u Ledenoj dvorani Doma sportova u Zagrebu. Susret kojeg se, pokazalo se, teško moglo dobiti - previše toga poklopilo se na hrvatsku štetu, ne samo priča oko izbornika koji mjesec ranije.

Marija Ančića su uoči susreta s Argentincima uhvatila leđa, nije mogao igrati, Ivo Karlović zaobilazio je Davis Cup izražavajući nezadovoljstvo statusom u reprezentaciji, dok je tada 17-godišnji Marin Čilić bio još premlad, bez pravog iskustva za ono što je čekalo. Ivan Ljubičić, pak, nije mogao vući sam, u tom četvrtfinalu bilo bi mu dovoljno teško i da je bio samo igrač.

Ljubo je ipak na terenu obavio svoje, prvo uz preokret protiv Agustina Callerija, sa 6:7(7), 5:7, 7:6(6), 6:1 i 6:2 na otvaranju prvog dana, a zatim i sa sjajnih 6:3, 6:4 i 6:4 protiv Davida Nalbandiana u prvom nedjeljnom meču, čime je Hrvatska poravnala na 2-2. No, ta dva hrvatska boda ostala su jedina dva. Nalbandian je u petak u drugom meču s lakih 6:1, 6:1 i 6:2 izašao na kraj s Čilićem, slavio je i u paru s Joseom Acasusom sa 6:4, 6:2, 3:6 i 6:4 protiv Ljubičića i Čilića, dok je nervozni i neraspoloženi Juan Ignacio Chela u odlučujućem petom meču nekako našao put do 3:6, 6:4, 7:6(6) i 7:6(5) protiv Saše Tuksara.

Kada se uzmu u obzir izostanci Ančića i Karlovića, pa još i mlaka atmosfera na tribinama zagrebačke Ledene, četvrto hrvatsko četvrtfinale Svjetske skupine izgledalo je nekako najtužnije.

Narednih dana u Poreču zasigurno neće biti tako sivo i melankolično, a kako će završiti, doznat ćemo najvjerojatnije u nedjelju. Hrvatska s Marinom Čilićem i Ivom Karlovićem ima jako dobru šansu protiv Amerikanaca bez Andyja Roddicka.