Nastaviti lijepu tradiciju

Pobjedi se može nadati, naravno, treba vjerovati, ali kako je nekoliko puta rekao Goran Prpić, protiv Amerikanaca je teško računati na otvoren put do tri boda čak i ako nemaju Andyja Roddicka. James Blake i Mardy Fish su dovoljno opasni u singlu, braću Bryan bit će jako teško slomiti u paru, pa Patrick McEnroe ima razloga vjerovati u momčad koju je doveo u Poreč.

Roddick je sve promijenio

Wimbledon je pomogao Hrvatskoj. Ne samo što je Ivo Karlović došao do četvrtfinala, što bi mu moglo pomoći za dodatno samopouzdanje uoči Amerikanaca, već je Andy Roddick ozlijedio kuk, što ga je, uz tjelesni i mentalni umor nakon poraza u maratonskom finalu protiv Rogera Federera, nagnalo da odustane od dolaska u Poreč. I bez problema s desnim kukom, igranje potencijalnih novih maratona na zemlji bilo bi previše.

Da je prvi američki reket bio spreman za Hrvatsku, teško bi bilo ne priznati gostima da je uloga favorita na njihovoj strani. Roddick u odličnoj formi, očekivani bod Mikea i Boba Bryana u meču parova, James Blake koji može pomoći - s takvim sastavom, Patrick McEnroe imao bi odličan razlog vjerovati da će njegova reprezentacija proći u polufinale. Naravno, ni najjači američki sastav ne bi bio nemoguća misija za Hrvatsku, za tu varijantu su se u našem taboru i pripremali, ali jasno je da Mardy Fish umjesto Roddicka značajno olakšava stvari.

Od susreta u kojem bi Amerikanci imali ulogu favorita, došli smo do situacije da je sve prilično otvoreno, a s obzirom na domaći teren, možda i s malom prednošću na hrvatskoj strani. Kako će sve to ispasti, vidjet ćemo vrlo brzo, već u petak. Nije potrebno naglašavati koliko bi značilo mogućih 2-0 za Hrvatsku nakon prvog dana, što uopće ne bi bio toliko neočekivan rasplet, dok bi ostale dvije varijante, 1-1 ili 0-2, značile veći ili manji uteg na američku stranu.

Ugodna tradicija

Hrvatska i SAD dosad su se dvaput sastajale u elitnom razredu Davis Cupa, a gledajući u prošlost, možemo samo poželjeti da se sve ponovi. Prvi put dogodilo se 2003. u prvom kolu u Zagrebu, u Maloj dvorani Doma sportova, drugi put 2005. ponovno u prvom kolu u kalifornijskom Carsonu, oba puta uz ključnu ulogu Ivana Ljubičića u dolasku do sva tri boda. U oba susreta je dvaput slavio u singlu, a bio je uspješan i u parovima, 2003. s Goranom Ivaniševićem, dvije godine kasnije s Marijem Ančićem.

Od sastava kojeg je McEnroe imao na raspolaganju 2005., u Poreču su jedino braća Bryan, koji su tada protiv Ljubičića i Ančića pretrpjeli svoj prvi poraz u Davis Cupu. Roddicka i Andrea Agassija nema, pa nam je sada zanimljiviji raniji ogled, prije više od šest godina u Zagrebu, kada su goste u Domu sportova vodili upravo James Blake i Mardy Fish. Igrali su "žive" mečeve u singlu i ogled parova i nisu se dobro proveli, jedini američki bod tog vikenda uzeo je Blake sa 6:1, 6:2 i 7:6(5) prvog dana protiv Ančića.

Lijepu tradiciju je ugodno pamtiti, ali iz današnjeg kuta gledanja, teško će puno značiti uoči četvrtfinala u Poreču. I Blake i Fish su puno iskusniji nego 2003. u Zagrebu, Fish s nešto manje nastupa u Davis Cupu od reprezentativnog kolege u singlu, ali obojica s dosta mečeva za sobom da bismo u tome tražili slabu točku.

Dvojbe oko zemlje

Odlučiti se za meč na zemljanoj podlozi nakon kratkog dijela sezone na travi, tjedan iza Wimbledona, činilo se kao velika kocka, i danas je teško pobjeći od takvog dojma, ali kako su i Marin Čilić i Ivo Karlović rekli da su se dobro pripremili za ovu podlogu na zatvorenom, vrijedi im vjerovati i nadati se da se pogodilo s odabirom. Ipak, jasno je da je ovaj izbor napravljen kako bi se igralo na slabe točke Amerikanaca, a iako ćemo svi biti pametniji nakon što sve završi, takva odluka ne čini se promašenom.

Ako zanemarimo parove i činjenicu da bi braća Bryan bili favoriti na bilo čemu, dočekivati Blakea i Fisha na zemlji, ili Andyja Roddicka na kojega se ranije računalo, ne zvuči tako loše. Iako je Blake kroz karijeru imao dobrih rezultata na zemlji, iz ove sezone vrijedi izdvojiti finale Estorila, ovo ipak nije najbolja podloga za njegov napadački pristup bez puno kompromisa u izmjenama s crte, a još manje odgovara Mardyju Fishu, koji često voli izlaziti na mrežu. Pored toga, i Blake i Fish su se dugo zadržali na travi, zajedno su došli do polufinala wimbledonskih parova, a Fishu nije bilo ni u planu da će se morati vraćati na zemlju, već se spremao za ovotjedni turnir na travi Newporta kada je dobio poziv izbornika McEnroea.

Hrvatska, pak, ima Marina Čilića, koji je odrastao na zemlji i bio juniorski pobjednik Roland Garrosa, ima i Ivu Karlovića koji je u stanju odlično servirati na bilo kojoj podlozi, a u igri protiv servisa, kako je sam najavio, čak mu i odgovara da bude malo sporije, s nešto više vremena na reternu. Istina je da je naša reprezentacija rijetko kod kuće igrala na zemljanom terenu, ali kako god završilo, na ovaj se izbor ne bi trebalo previše vraćati. Uostalom, Amerikanci su dovoljno kvalitetni i bili bi opasan protivnik na bilo čemu, i na bržoj podlozi.

50-50 u singlu - samo na početku

Puno toga ovisit će o raspletu prvog dana, nakon petka znat ćemo tko s više pritiska ulazi u subotu i nedjelju, no kako je kazao Marin Čilić, Amerikanci pritom imaju olakšavajuću okolnost da su izraziti favoriti barem za jedan bod - iako je u Davis Cupu sve moguće, Mikea i Boba Bryana bit će teško pobijediti. Recept u singlu? Na početku su stvari potpuno izjednačene, po najavi Ive Karlovića, 50-50 u svim pojedinačnim susretima, no kada sve krene, postoci će se mijenjati u skladu s ukupnim rezultatom.

Ukoliko Hrvatska završi petak s vodstvom od 2-0, prvi nedjeljni singl bio bi psihološki teži za Jamesa Blakea, kojeg tada čeka Čilić, a u drugačijem raspletu, s mogućih 2-1 za Amerikance nakon dva dana, sav teret naći će se na leđima Prpićevih izabranika, bez prava na novi krivi korak. Najlakša i najizglednija varijanta za brzu pobjedu na bilo kojoj strani bila bi 2-0 za Amerikance nakon prvog dana, nadajmo se da se taj najcrnji ishod neće ostvariti.

Poraz nije kraj svijeta, ali kada je prilika tu...

Jasno je i od toga ne treba bježati, Amerikanci u gostima bez pomoći Andyja Roddicka izgledaju kao sjajna prilika za proboj u polufinale. Nijedna reprezentacija s velikim ambicijama ne bi odbila ovakvu šansu, no da će biti šetnja i sigurna pobjeda - neće, a neće biti ni tragedija ako se dogodi poraz. Ovo nisu Čileanci bez Fernanda Gonzaleza niti Slovaci s Dominikom Hrbatyjem kao jedinim pravim adutom, poraz od Jamesa Blakea, Mardyja Fisha i braće Bryan ne bi bio kraj svijeta, pa makar se dogodio na domaćem terenu.

No, naravno, ovakvih prilika neće biti bezbroj. Dovoljno se sjetiti 2005. i svega što se otvorilo nakon gostujuće pobjede nad Amerikancima. Tu šansu Hrvatska je u nastavku godine iskoristila, a sada, tko zna? Sve je moguće ako ovaj vikend završi uspješno, nadajmo se da će Marin Čilić i Ivo Karlović igrati dovoljno dobro da Hrvatska drugi put u povijesti stigne među posljednja četiri u Davis Cupu.