Što ćemo s Krunom?

Iskreno, pomalo mi je smiješno ako netko tvrdi da nedvojbeno zna odgovor na to pitanje. Svijet nije crno-bijeli, pa ni Jurčićevu ulogu u osvajanju naslova/blijedoj igri na proljeće nije moguće lako i jednoznačno utvrditi.

U modrom stožeru, a za pretpostaviti je da će u njemu zadnja biti ona Zdravka Mamića, mogu, primjerice, posegnuti za činjenicama.

Činjenica je da je Krunoslav Jurčić preuzeo Dinamo kada nije bio nedodirljiva mašinerija već momčad na koju bi se malo tko kladio da će uzeti naslov prvaka. Kruno je podignuo momčad, usadio joj borbeni duh, iskoristio kikseve Hajduka i na kraju relativno uvjerljivo prošetao ciljem, podigavši usput i Kup.

Činjenica je da je Jurčićev Dinamo u Europi ostvario osnovni cilj, Europsku ligu, kao i da su tamo Modri uzeli šest bodova – najviše do sada. Činjenica je da su novi naslov praktički osigurali već u jesenskom dijelu prvenstva, i činjenica je da je Jurčić najavio kako će proljeće iskoristiti za pripremanje momčadi za srpanj i kolovoz, te da će zbog toga igra inicijalno patiti.

Činjenica je da je Jurčić prvi Dinamov trener s dva uzastopna naslova. Činjenica je da je pod njegovim vodstvom Dejan Lovren postao stoper Lyona za 10 milijuna eura, kao i da je Milan Badelj izrastao u možda i prvu violinu momčadi. Činjenice su i brojni problemi s ozljedama, potresima i ”glavama” pojedinih igrača (pogledati pod: Mandžukić, M.), činjenice su da su ukupan Dinamov zbroj bodova, kao i gol-razlika, u okviru realnih očekivanja uoči sezone.

No, isto tako su činjenice da je Dinamo izgubio od Red Bulla, koji je po svemu sudeći al pari momčad Modrima, uz upitno postavljanje taktike u uzvratnom susretu. Činjenica je da Jurčić ima ozbiljne probleme s Hajdukom. Činjenica je da je Dinamo izgubio sve tri domaće utakmice u Europskoj ligi, uz uglavnom iznimno sterilnu, neopasnu i neatraktivnu igru. Činjenica je da je Dinamova igra na proljeće dramatično pala, te da je neovisno o opravdavajućim faktorima, bila ispod ne samo očekivane (jer ta je napuhana) već i realne razine. Dinamo, jednostavno, ima prejaku momčad da bi prvenstvo završio s pet utakmica bez pobjede, uključujući dva poraza, a lista protivnika je bila sljedeća: Zagreb, Cibalia, Hajduk, Šibenik i Karlovac.

Činjenica je da Kruno kao trener inzistira na borbenom pristupu, a da mu momčad često zakaže baš u tom segmentu.

Činjenica je da je Jurčić doveden kako bi ”stvorio igru koja vraća publiku na stadion”, a naslov prvaka proslavljen je pred 500 ljudi, zajedno s mažoretkinjama i zaštitarima i skupljačima lopti. Možda nije (samo) igra Dinama kriva za to, ali sigurno nije pomogla. Činjenica je i da publici nikada nije posebno ”sjeo”, djelomično zbog igre, djelomično zbog načina vođenja utakmice, djelomično zbog često vrlo nervoznih i agresivnih nastupa pred TV kamerama.

Može se tu nabrojati još niz činjenica pro et contra, ali ako netko iz svega toga može izračunati jasan plus ili minus – svaka čast. Teški su utezi s obje strane, i ako ćemo biti realni, vaga se ne naginje posebno na neku stranu.

Ako ne ide kroz činjenice, okrenimo se – dojmu.

Dojam je da je Jurčić energičan i ambiciozan stručnjak. Dojam je da puno vremena posvećuje edukaciji, da je zaista nogometni fanatik i da je veliki profesionalac. Dojam je da ima potporu svlačionice, da je veliki radnik i da je kao trener pošten i pravedan. Dojam je da njegov ”kontrolirani” nogomet može donijeti rezultat u Europi, kao što je dojam da je njegova momčad u onom periodu sezone kada je bila u naponu forme i motivacije (prošle jeseni) izgledala sasvim atraktivno za hrvatske pojmove.

Dojam je – a tu ćete mi morati vjerovati na riječ – da Kruno dobro razumije i poznaje nogomet kada se u nekom razgovoru oslobodi i kada nije opterećen ”zločestim” pitanjima i pritisicima neke određene utakmice. Dojam je da bi Dinamo izgledao puno bolje da ima pozitivniju atmosferu, i dojam je svakako da su mediji bili prekritični, pa i zločesti prema Jurčiću i da posljednjih tjedana nije imao normalne uvjete za rad.

Jasno, ima i drugačijih dojmova. Primjerice dojam da Jurčić nema osobnost i karizmu koja je potrebna Dinamovom treneru, kako pred igračima, tako i pred navijačima i sedmom silom. Jurčić ne ostavlja dojam smirenosti, a za trenera je to vrlo važno. Puno energije troši na obračune s vidljivim i nevidljivim neprijateljima, a nervozu vrlo lako širi putem medija do javnosti.

Tu je i dojam da Jurčić ne zna kreirati napadačku igru koja bi oduševila Maksimir, jer purgerska publika oduvijek je više cijenila ”šmekere” od ”boraca”, makar ovi drugi i postizali bolje rezultate. Dojam je i da je Jurčić u europskim utakmicama još uvijek uči od iskusnih stratega poput Huuba Stevensa koji mu je održao lekciju kao trener Salzburga. Dojam je i da Jurčić nije imao ”muda” učiniti isto što i Zvonimir Soldo kada mu vodstvo kluba nije dalo pravu podršku.

Dojmove je, pak, još teže zbrajati i oduzimati jer to nisu samo kruške i jabuke, već i jagode, lubenice i mandarine. Što nam ostaje?

Ostaje nam vlastiti osjećaj, vlastito razmišljanje, vlastiti zdravi razum. I bez obzira jeste li za opciju Kruninog odlaska ili ostanka, morate priznati da očiglednog točnog rješenja nema, i da obje strane imaju dobre argumente i dobre razloge zašto zagovaraju svoju stranu.

Da li je Kramarić trebao dobiti više prigoda? Hm, a recite vi meni je li ih Kramarić zaslužio svojim predstavama kada je igrao? A opet, je li ih zaslužio Dodo? Da li je Tomečak igrao slabo zbog Krune ili zbog vlastitih nedostaka? Da li se moglo izvući više iz Primorca ili Papadopoulosa?

Tisuću pitanja, a dvije tisuće odgovora.

Iako sam stotinu puta napisao kako Jurčićeva vizija nogometa nije ono što u nogometu preferiram, jednako puta sam napisao kako su kontinuitet i strpljenje izuzetno važni u nogometu/sportu/životu. Koliko god dojam bio loš, pogrešno bi bilo donositi zaključke o vrijednosti Krune Jurčića zbog prethodnih pet utakmica, pa čak i zbog cijelog proljeća, kao što bi ih bilo pogrešno donositi na temelju neke serije dobrih utakmica prošle jeseni. Puno je izglednije da se promijenile druge okolnosti nego da je Jurčić bio bolji trener kada je Dinamo ”pregazio” Šibenik 5:0 prošle jeseni u odnosu na nedavni poraz od 2:1, zar ne?

Jurčić je svugdje do sada (istina, uzorak je malen) imao rezultat, ima ga i u Dinamu. Morat će bitno unaprijediti svoje komunikacijske vještine i poraditi na smirenosti kako bi započeo graditi dobar odnos svlačionice s javnošću, ali ako razmišljamo samo u nogometnom kontekstu – Jurčiću treba dati šansu da nastavi sa svojim projektom. Ovo je samo mišljenje, jer točnog i netočnog odgovora jednostavno nema.

Kada bi u redu za Dinamovu klupu stajao Guus Hiddink, dvojbe i ne bi bilo.

Ali Jurčić je rezultatima u Dinamu pokazao da nije ništa lošiji – dapače – od svih onih koji bi se voljeli vidjeti na toj klupi, ili ih netko tamo gura. Ako je to dvojba, ne bi je ni smjelo biti. U tom slučaju kontinuitet – koji uvijek svi tako gorljivo zagovaraju – treba dobiti šansu. Da igrači nastave gutati istu filozofiju, da nastave vježbati isti raspored, iste sheme, istu viziju, a ne da opet sve krene od početka.

Kada bi dobio punu podršku – a to ne znači samo stati iza njega riječima, već i djelima (primjerice neodlaskom s utakmice zbog ”razočaranja igrom”), onda bi se svi zajedno – i klub i mediji i javnost – mogli okrenuti puno važnijoj temi.

Dinamovoj momčadi.

Je li ona dovoljno dobra za ambicije kluba i navijača? Treba li očekivanja svrstati u neke realnije okvire? Gdje se treba pojačati, i gdje uopće naći takva pojačanja? Koga otpisati? Tko je od mladih zaslužio još prigoda, tko eventualno nije? Gdje pronaći napadača? Treba li nagovarati Kovača na ostanak još jednu sezonu s obzirom na Šimića, Cufrea, Barbarića, Bišćana i vjerojatno još nekog stopera kojeg će Dinamo dovesti? Što s Mandžom?

To su prava pitanja, jer ni Jurčić ni bilo koji drugi trener ne može mijesiti fini kruh ako tijesto ne valja.

Zdravo za gotovo se uzima da Dinamo ima momčad koja se treba prošetati HNL-om, ali Dodo, Primorac, Kramarić, Antolić, Barbarić, Vrsaljko,– to nisu igrači šampionskog pedigrea, već dojučerašnji juniori ili napadači Intera i Osijeka. Da, ima u Dinamu i tih drugih, momaka koji znaju osvajati naslove, zato na kraju krajeva Dinamo i jest prvak, ali nerealno je očekivati da preko noći ovi prvospomenuti bezbolno zamijene ”iskusnjare” i šampione.

Možda navijači nisu toliko primijetili promjene u Dinamovom sastavu, ali nije se ni moglo očekivati da na proljeće igraju isključivo dojučerašnji juniori ili igrači Lokomotive. Činjenica je (eto opet jedne činjenice) da su Antolić, Vrsaljko, Barbarić i Kramarić (plus Dodo) odigrali dosta minuta ovog proljeća i upoznali se za zahtjevima Dinama.

Prije samo tri mjeseca, na kraju Dinamovih priprema – dok je glavna tema razgovora bilo okretanje Dinamove strategije na mlade igrače – u ovoj sam istoj kolumni pod naslovom "Za mlade treba strpljenja" napisao kako tu promjenu treba podržati, ali sam napisao i sljedeće:

No, odluči li se Dinamo za mlade, i navijači i klub moraju biti svjesni jedne neosporne činjenice - rezultat neće dolaziti tako lagano kao do sada… Mladi nogometaši ne mogu imati kontinuitet pobjeđivanja na kakav je Dinamo naviknuo proteklih godina… Dinamo neće s lakoćom dobivati Cibaliju u gostima niti će imati nizove od 10 pobjeda.”

Ako je suditi po napisima u medijima i ”oduševljenju” navijača igrom ovoga proljeća – nitko na to nije bio spreman. A to uvelike ide na dušu onim novinarima koji bi morali znati više o nogometu…