Olić i Pranjić prekidaju niz

U svojoj kratkoj povijesti kao samostalne države Hrvatska je ukupno 11 puta imala barem jednog predstavnika u dresu jednog od finalista Lige prvaka. Najuspješniji na toj listi su Alen Bokšić i Zvonimir Boban koji su nastupili po dva puta, dok je najbrojnije finale iz naše perspektive bilo ono iz 2002. kada je za Bayer iz Leverkusena na travnjaku i(li) na klupi bilo čak troje Hrvata.

No, krenimo redom. Od naše neovisnosti 1991. godine prvi Hrvat u finalu Lige prvaka bio je Bokšić 1993. Njegov Marseille igrao je protiv Milana na Olimpijskom stadionu u Münchenu i s 1:0 osvojio svoj prvi i zasad jedini naslov u ovom natjecanju, postavši ujedno i jedinim francuskim klubom koji se okitio naslovom europskog prvaka. Bokšić je u finale ušao kao najbolji strijelac Le Championnata te sezone (23 gola), no protiv Milana se nije upisao u strijelce iako je odigrao cijeli susret.

Godinu dana kasnije Milan se ponovno našao u finalu, a njegov je dres nosio naš Boban. Talijani su ovoga puta otišli do samoga kraja porazivši Barcelonu s čak 4:0, a hrvatski veznjak na travnjaku Olimpijskog stadiona u Ateni proveo je svih 90 minuta. Sjajna generacija Milana finale je dohvatila i 1995., no pogotkom Kluiverta Ajax je s 1:0 spriječio talijansku obranu naslova. Boban je nastupio i u toj utakmici, a igru je napustio netom poslije pogotka.

Na idućeg hrvatskog predstavnika u finalu čekali smo do 1997. kada je na redu ponovno bio Bokšić, ali ovoga puta u dresu Juventusa. Interesantno, baš kao i 1993. kada je u finalu Bokšić nosio dres Marseillea, posljednje prizorište je bilo Olimpijski stadion u Münchenu. Protivnik Borussia iz Dortmunda bila je jača i s 3:1 odnijela titulu, a Alen je sudionikom finala bio do 88. minute.

Već sljedeće godine Davor Šuker se pridružio Bokšiću i Bobanu. Madridski Real je s 1:0 bio bolji od Juventusa koji je tako po drugu godinu zaredom "izvisio", a Šuker je za španjolski sastav ušao u igru tek u 89. minuti kao zamjena za strijelca Mijatovića.

Slučajno ili ne, ali s padom hrvatske reprezentacije krajem 20. i početkom 21. stoljeća, uslijedila je i suša što se tiče Hrvata u finalu LP. Tek je 2002. prekinut niz kada su boje Bayera iz Leverkusena u završnom dvoboju u Glasgowu branili Boris Živković, Marko Babić i Jurica Vranješ. Doduše, Živković je jedini odigrao cijelu utakmicu - Babić je u igru ušao u prvoj minuti sučeve nadoknade, a Vranješ je ostao na klupi. Inače, u finalu je slavio Real s 2:1.

2002. bila je prva od četiri uzastopne godine u kojima smo imali predstavnika u finalu. 2003. to je bio Igor Tudor koji je s Juventusom na jedanaesterce izgubio od vječnog rivala Milana. Hrvatski stoper je nažalost zbog ozljede desnog bedra igru morao napustiti krajem prvog poluvremena.

I dok je Tudor naknadno izašao iz igre, tako je sljedeće godine u igru naknadno ušao Dado Pršo. On je tada nosio dres Monaca i iza sebe je imao sezonu za pamćenje koja je ostala u sjeni one fantastične utakmice u kojoj je njegov klub s 8:3 porazio Deportivo, a hrvatski napadač postigao čak četiri pogotka. U finalu odigranom u Gelsenkirchenu Pršo je u 23. zamijenio ozlijeđenog kapetana Ludovica Giulyja, no Portugalci su bili prejaki i slavili su s 3:0, pa se naš igrač i nije pretjerano naigrao.

I konačno, posljednji put Hrvatsku je u finalu predstavljao Igor Bišćan. Bilo je to 2005., a sadašnji stoper Dinama tada je bio član Liverpoola. U epskoj utakmici protiv Milana koju su Redsi dobili preokrenuvši zaostatak od 3:0, Igor je cijelu večer proveo na klupi.

Dakle, od 2005. godine finala Lige prvaka protjecala su bez hrvatskih nogometaša. 2010. označila je kraj te crne serije i u Madridu ćemo 22. svibnja imati dvojicu, Ivicu Olića i Danijela Pranjića. Možda će upravo Olić biti prvi hrvatski strijelac u finalima i tako zauvijek zapisati svoje ime u povijest. Trenutno uživa u najboljoj sezoni karijere i bilo bi lijepo kada bi na Santiago Bernabeu ona doživila svoj vrhunac.