Rekli ste nam da se vratimo

Sir Alex Ferguson jednom je prilikom u napadu iskrenosti priznao novinaru Guardiana kako njegov najveći izazov leži u "rušenju Liverpoola s njihova prokletog trona". Zapravo, uporabio je mnogo težu riječ, ali Sportnet je pristojan portal. Mnogo godina kasnije priznat će kako u tom trenutku ni sam nije mogao predvidjeti takav rasplet događaja, već se želio prije svega približiti rivalu koji je sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća iskoristio za skupljanje srebrnine i nemilosrdno nabijanje kompleksa vječnom suparniku.

"Došao sam osvojiti taj naslov. Jednom kad smo to ostvarili klub je jednostavno poletio, ali cilj je od početka bio osvojiti taj prvi naslov", prisjetio se Ferguson misije koju je još 1986. godine utkao u svaki komadić svoga tkiva i presadio u temelje Old Trafforda. Klubu koji je dva desetljeća gledao u leđa najvećem rivalu, sanjao o Busbyjevim bebama i uspjesima s već požutjelih fotografija udahnuo je novi život i poveo ga na put dug 25 godina. Put koji traje i danas.

Početkom svibnja kalendarske nam godine na izmaku, nakon pobjede nad Chelseajem kojom je Manchester United otišao korak dalje i praktički osigurao rekordni, 19. naslov prvaka, Alex Ferguson zastao je podno Stretford Enda i dvaput se duboko naklonio vjernim sljedbenicima njegove filozofije, dopustivši samome sebi da dva kola prije konca sezone poniznom gestom označi kraj jedne i početak nove ere.

Liverpool je srušen s prokletog trona.

U četvrt stoljeća na Old Traffordu, Ferguson je diplomirao i magistrirao manevriranje klubom preko četiri kolosijeka i kroz deset mjeseci nemilosrdnog i iscrpljujućeg rasporeda. Osvajao je strateg Uniteda dvostruke i trostruke krune, kitio se naslovima europskog i svjetskog prvaka no upravo ovaj, 19. po redu naslov prvaka, predstavlja menadžersko remek-djelo i nogometni doktorat karizmatičnog Škota.

Premda će krajem godine proslaviti 70. rođendan i, priznat će najbliži mu suradnici, nešto je mekši no što je bio u mlađim danima, Ferguson nije izgubio ni djelić apetita s kojim već dva i pol desetljeća dočekuje jutro i ispraća dan. Ta nezasitna glad za uspjesima i svladavanjem izazova najveći je i najznačajniji razlog zbog kojeg je upravo momčad kojoj mnogi nisu davali previše izgleda - ispisala klupsku povijest.

Temelje kluba i autoritativan Fergusonov stisak za upravljačem Manchester Uniteda nije uspjela narušiti niti poljuljana vjera Waynea Rooneyja, koji je razočaran manjkom aktivnosti na tržnici igrača već početkom sezone poželio napustiti klub, a Fergiejeve trupe nije uzdrmala niti katastrofalna forma na gostovanjima, s kojih su Crveni vragovi donijeli tek pet pobjeda.

Ferguson je iz oba iskušenja izašao kao jedini pobjednik, ostavivši dojam čovjeka koji na pragu ulaska u osmo desetljeće života nema namjeru položiti oružje. Odmetnutom Wayneu Rooneyju nakon samo jednoga razgovora vratio je vjeru u klupske ambicije i pod nos gurnuo novi ugovor, a formu s gostovanja kompenzirao je pretvaranjem Old Trafforda u utvrdu iz koje je tek West Bromwich Albion pobjegao s bodom u ruci.

Iz sezone koja je Manchester United uklesala u povijest kao najtrofejniju momčad domaće lige ostat će zabilježeni preokreti protiv West Hama i Blackpoola, već uobičajeni zaštitni znak Fergusonova Uniteda. Ostat će zapamćene briljantne škarice Rooneyja iz gradskog derbija sa Cityjem i neočekivano sjajna debitantska sezona "graškića" Javiera Hernandeza.

Među onima koji plaćaju ulaznice i u eteru engleskih stadiona ostavljaju svoje glasnice ostat će pak priča o još jednom transparentu, onom kojega su savršeno planiranom akcijom izvjesili s Anfield Road Enda kako bi rekordni, devetnaesti naslov natrljali na nos najvećem rivalu. Na njemu je pisalo "MUFC 19 times".

Možda više nego ikada prije, Ferguson je prezentirao sposobnost adaptacije, rotacije limitirane momčadi i odgovora na izazove koje donosi svaka sezona. Kombiniranjem kičme momčadi sastavljene od iskusnih i prekaljenih profesionalaca i dugogodišnjih sljedbenika Unitedove filozofije s potentnom mladosti na kojoj će temeljiti budućnost kluba, jedan od najvećih trenera u nogometnoj povijesti još jednom je kroz cilj prošao kao pobjednik i zastao tek korak od uspjeha genijalaca iz 1999. godine.

Je li na tom putu imao i sreće? Možda, bez sreće je teško kročiti kroz život. Ali sreća je apstraktan i neopipljiv pojam i sreću valja izazvati. Hrabrošću, upornošću, disciplinom, organizacijom i profesionalizmom. Vrlinama koje navlačenjem crvenog dresa postaju dijelom bića svakoga igrača, a koje već 25 godina generacijama Unitedovih igrača usađuje jedan te isti čovjek.

Zub vremena kad-tad će zagristi i u najotpornije od nas, na pragu sedamdesete Ferguson je svjestan toga prokletstva i ostat će sve dok mu zdravlje to dopusti. Dotad, vrijeme će si kratiti novim izazovima i ciljevima kojih nikada ne nedostaje. Dvadeseti naslov? Možda i dvadeset prvi? Valjalo bi i Barcelonu "srušiti s njenog prokletog trona", ušutkati nikad glasnijeg i bogatijeg susjeda, a usput stvoriti i novu generaciju Fergiejevih beba.

Poslu nikad kraja.

Riđi princ

Posljednjih će 14 minuta Unitedove rekordne sezone zauvijek ostati u pamćenju vojske simpatizera kluba s Old Trafforda. Razočaranje zbog rezultata finala Lige prvaka i nemoći u sudaru s nedodirljivom, svemirskom Barcelonom, ne može se mjeriti sa spoznajom da je s posljednjim zviždukom djelitelja pravde Viktora Kassaija nogomet rekao zbogom "riđem princu", neponovljivom Paulu Scholesu.

Tih i samozatajan pripadnik generacije "Fergiejevih beba" jedan je od najtalentiranijih nogometaša koji su koračali otočkim, ali i svjetskim nogometnim travnjacima i među najzaslužnijima za zvjezdane uspjehe Crvenih vragova tijekom Fergusonove vladavine. Čovjek od malo riječi koji je svoje najljepše citate ispisao potezima na terenu oprostio se od službenih nastupa nakon 17 godina vjernosti samo jednom klubu.

Scholesovu ostavštinu bit će teško nadmašiti, kako na travnjaku, tako i izvan njega. Sramežljiv obiteljski čovjek, oženjen prvom ljubavi iz djetinjstva, otac Aarona, Alicije i autističnog Aidena, bez mrlje i skandala i bez novinske priče koja na neki način ne uključuje nogomet, u klupsku je povijest zauvijek urezao 676 nastupa i 150 pogodaka i priskrbio hvalospjeve nogometnih velikana.

"Uzor. Iskren sam kada kažem da je on za mene najbolji centralni vezni igrač u posljednjih 15 ili 20 godina. Spektakularan je i ima sve, posljednji pas, pogotke, viziju, snagu. Da je Španjolac, vjerojatno bi bio još cjenjeniji u nogometnom svijetu", riječi su nogometnog čarobnjaka Xavija iz veljače ove godine, kada nije niti slutio da će nekoliko mjeseci kasnije u spektaklu na Wembleyju i osobno stisnuti ruku svojem idolu. Posljednji put.

Je li otišao prerano? Dojam je da jest, a sličnog je mišljenja i sâm Scholes koji je na tribinama Old Trafforda, gledajući posljednjeg pripadnika "generacije '92", besmrtnog i nezaustavljivog Ryana Giggsa, shvatio da je svom klubu mogao dati još barem jednu dobru godinu. "Najpametniji veznjak kojeg je United ikada imao", kako mu je ne tako davno tepao Alex Ferguson, definitivno bi dobro došao u potjeri za jubilarnim, 20. naslovom prvaka.

Da se medicinu pitalo, Scholes nogomet nikada ne bi igrao. Astmatičar ograničenih fizičkih predispozicija koji je u djetinjstvu bolovao od Osgood-Schlatterova sindroma, a kasnije patio i od zamućena vida, nadmašio je sva iskušenja i profilirao se u istinskog diktatora i vladara sredine terena. Njegova vizija, osjećaj za loptu i prostor te savršen i profinjen pâs zauvijek će ostati zaštitni znak "riđeg princa".

Dobro, priznajem, imao je jednu manu: nije znao uklizavati ni da mu život ovisi o tome.