Dinamo je danas pojam kontinuiteta i uspjeha u regiji

Barcelona, Real, Manchester United, Bayern... i Dinamo Zagreb? Nije to društvo kojem Dinamo, realno, pripada, ali je društvo s kojim će opet jesti za istim stolom.

Dinamo se ne treba klanjati Michelu Platiniju što je omogućio lakši put do Lige prvaka, ali treba biti zahvalan što je Francuz prepoznao da Uefino elitno natjecanje ne treba biti zatvoreni krug najbogatijih europskih klubova već i natjecanje otvoreno prvacima raznih europskih zemalja, kao što je većinu vremena bilo, kao što je zamišljeno i kao što bi trebalo biti ako Uefa želi zadržati raznovrsnost koja krasi europski klupski nogomet, pa na kraju i Europu kao kontinent.

No, Dinamo je Ligu prvaka zaslužio na terenu. Ne samo u Mariboru, već na svakom terenu gdje je proteklih godina bildao svoj, ali i nacionalni koeficijent, ali i na svakom prvoligaškom terenu gdje je zarađivao ulaznicu za Ligu prvaka, naslov prvaka Hrvatske. To podcijenjeno natjecanje ipak svom šampionu nudi da kroz nekoliko pretkola napuni kasu s gotovo 10 milijuna eura i u Hrvatsku dovede klubove poput Reala, Lyona i Ajaxa. To ne mogu ni košarkaška ni rukometna liga, to ne mogu ni ABA ni EBEL. Ni toliki novac niti takve sportske zvijezde niti takav sportski spektakl.

Dinamo, njegovi treneri i igrači su apsolutno i bez ikakve dvojbe najkritiziranija sportska družina u zemlji. Dinamovi treneri vise nakon jednog poraza - Čačić vjerojatno nije bio daleko od istine kada je poslije trijumfa u Mariboru ustvrdio da "može pakirati kofere već ako izgubi od Lokomotive". Dinamovi igrači prate se na svakom koraku, važe se svaka njihova riječ i fotografijom ovjekovječuje svaki njihov izlazak, što ne vrijedi na takav način niti za jednog drugog sportaša u zemlji.

Neki mediji imaju jasnu agendu rušiti Dinamo, objavljivati (lažne) skandale uoči važnih utakmica, u pobjedama tražiti nekakvu aferu, krivu riječ ili krivi pogled, a u porazima tražiti glave. Nije tajna da je za to uvelike zaslužan Zdravko Mamić, neprijatelj brojnih urednika, iako pritom na njemu zarađuju. Dinamovcima se redovito objavljuju visine ugovora (jeste li to jednako često viđali kod ostalih klubova?), dinamovce se redovito kritizira zbog zalaganja, zbog igre, zbog nesportskog života, zbog visokog tlaka zraka, Dinamovi uspjesi često se stavljaju u drugi plan, a nad neuspjesima se likuje, uz jedva dočekane komentare kako je Dinamo "europski patuljak, "treći europski razred", "mrljica na nogometnoj karti Europe".

I bit će tako kroz dva-tri mjeseca kada Dinamo naleti na objektivno jače, daleko skuplje i kvalitetnije momčadi, kao što je prošlogodišnji uspjeh ulaska u Ligu prvaka bio analiziran kao jednodnevni uspjeh, a šest poraza koji su uslijedili razlog za višemjesečno naslađivanje i podsmijeh.

Dinamu nije bilo lako pred kraj Lige prvaka, onih 7:1 protiv Lyona bio je debakl kojim su igrači osramotili klub.

Ali, problem je to za koji bi se s Dinamom mijenjao svaki klub u regiji. Ne samo u zemljama bivše Jugoslavije već i šire, od Austrije preko Češke i Slovačke do Mađarske, Rumunjske ili Bugarske.

Možda to uglavnom nisu zemlje s kojima bismo se voljeli uspoređivati, nogometno ili gospodarski, ali to je naše realno okruženje u kojem su se i na klupski nogomet pretočile gospodarske (ne)prilike. Upravo to je kontekst u kojemu treba sagledavati Dinamove rezultate, a ne u kontekstu uspjeha reprezentacije ili toga što je Dinamo postao najlošija momčad u Ligi prvaka u povijesti.

Tri ostala kluba velike četvorke jugoslavenskog nogometa, Partizan, Hajduk i Crvena zvezda, zajedno su igrali tri puta Ligu prvaka. Ako tomu dodamo i jedan uspjeh slovenskog Maribora, dolazimo do činjenice da su svi klubovi s prostora bivše države ušli u Uefino elitno natjecanje jednak broj puta kao Dinamo. Modri su u tom natjecanju bili češće nego bilo koji danski, austrijski, izraelski, slovački, mađarski, poljski, bugarski, srpski, finski ili bjeloruski klub. Želite li to podcijeniti? Slobodno.

Pola igrača koje je Igor Štimac pozvao za utakmice s Makedonijom i Belgijom je igralo ili igra u Dinamu, od kojih su Kelava, Ćorluka, Lovren, Modrić, Kranjčar, Badelj i Eduardo plodovi Dinamovog rada s mladim igračima, a blizu reprezentacije su još dvojica, Vrsaljko i Kovačić. Šest od deset najskupljih igrača Hrvatske prema transfermarktu je igralo u Dinamu, uključujući novog stanovnika Santiago Bernabeua, Luku Modrića, kojeg je Dinamo prepoznao kada su drugi to propustili učiniti, i na kojem Dinamo nije propustio napraviti pravovremen i unosan transfer. Želite i to podcijeniti? Samo naprijed.

Dinamo je proteklih godina bio daleko najbolji inkubator u ovom dijelu Europe, i jedan od najboljih uopće u Europi. Modri se po stvaranju, razvoju i prodaji igrači mogu mjeriti s jednim klubom poput Ajaxa, koji je desetljećima gradio svoju nogometnu akademiju, skauting, trenere i nogometnu kulturu, s kojim se Dinamo po financijama, infrarstrukturi i okruženjem ne može nositi. Želite i to podcijeniti?

U Dinamu su naviknuli na to. Naviknuli su na (polu)prazan stadion, na vrijeđanja s tribina, na zvižduke najboljim igračima, na kritiziranje svakog remija ili igre koja je ispod očekivanja, na podcjenjivanje svakog uspjeha i isticanje neuspjeha, na razne sto puta ponovljene laži koje postaju istina.

Umjesto da se time opterećuju, u Dinamu rade i rad im se isplati i na sportskom i na financijskom planu. Novi plasman u Ligu prvaka značajan je uspjeh za bilo koji klub s ovih prostora, a financijska injekcija Uefe donosi Dinamu dodatnu sigurnost u vremenu kada je novca za sport sve manje.

Usprkos prodajama igrača, koje su nužne koliko zbog novca toliko i zbog poštivanja sportskih ambicija jednog Badelja, Mandžukića ili Modrića, Dinamo je radio dovoljno pametno da ne napravi u šest godina gotovo niti jedan korak unazad, štoviše, da radi malene korake naprijed. Plasman u Europsku ligu, pa pokoji bod više svake sezone, pa plasman u Ligu prvaka, i sada nada da se i tamo može uzeti pokoji bod. Sve to držeći bez problema primat u Hrvatskoj, gdje europski uspjesi samo povećavaju razliku između Dinama i konkurencije.

Dinamo je postao pojam kontinuiteta, riječi koju u našem sportu često zazivamo u teoriji, a rijetko vidimo u praksi. Dinamo ima kontinuitet domaćih uspjeha, europskih rezultata, rukovodstva, stvaranja igrača, uspješnih transfera i jednako uspješnih pronalaženja zamjena tim igračima, koliko god to nekada teško bilo. Dakako da je nemoguće zamijeniti napadača kojeg prodate za 15-ak milijuna eura ili veznjaka kojeg prodate za 25, a u zamjenu dovedete igrače za milijun ili dva. No, Dinamov rezultat nije patio, Dinamo je pronalazio igrače koji su uvelike nadoknadili nečiji učinak, a u nekim slučajevima i nadmašili.

Po svim svojim rezultatima i uspjesima, Dinamo je uvjerljivo prvi klub regije, što se uvijek može čuti i iz usta protivničkih čelnika, posebno klubova ovih prostora.

Nažalost, Dinamo ima i još jedan kontinuitet.

Nema odnosa s navijačima.

Igrači, trener i čelnici Dinama mogu samo biti ljubomorni kada vide kako izgleda Ljudski vrt, kakvu podršku ima mariborska momčad čak i nakon utakmice u kojoj nisu odigrali posebno dobar nogomet. Mogu biti ljubomorni kada vide kako izgleda Poljud, kakvu podršku ima splitska momčad čak i nakon niza neuspješnih sezona u kojima su uprave lutale, igrači razočaravali igrajući daleko ispod vrijednosti svojih ugovora, što se Dinamovima uvijek stavlja na teret.

U Maksimirskoj ne mogu gurnuti glavu u pijesak i zaključiti da je netko drugi kriv za to, mora im biti jasno da su za odnos s publikom i navijačima sami odgovorni, na čelu sa Zdravkom Mamićem. Netransparentnost i nedostatak demokracije u kombinaciji s vulgarnim rječnikom i sada već nebrojenim sramotnim ispadima izvršnog predsjednika ostavile su, zajedno sa zlobom određenih medija, gotovo neizlječive posljedice na taj odnos puk-Dinamo.

Sada kada su još jednom ostvarili sportske ambicije u sezoni - u hrvatskom prvenstvu Dinamo je prejak za konkurenciju - i kada su osigurali mirnu financijsku budućnost za nekoliko sezona, u klubu bi se trebali posvetiti liječenju tog zatrovanog odnosa.

Imaju li za to ideje? Imaju li za to hrabrosti? Imaju li za to pameti, strpljenja i vizije kao za sportske rezultate? Imaju li za to inteligencije, mirnoće i kulture?

I ima li s druge strane nekoga tko je spreman poslušati, sudjelovati, ponuditi rješenje za pronalaženje zajedničkog jezika, a ne isključivo rušiti, paliti, pljuvati, uništavati?

Ili i jedni i drugi žele ostati na ovom statusu quo gdje niti jedna strana ne može do kraja uživati u onome za što tvrdi da živi - u uspjesima svog Dinama?