Statistika ne vara: Maratonac Brozović dominirao sredinom, nepogrešivi Lovren i Vida donijeli mirnoću zadnjem redu

Nakon utakmice protiv Rusije, pisali smo kako je izbornik Hrvatske Zlatko Dalić pogodio s taktičkim postavkama, kako je pravovremeno mijenjao igrače i tako donio Hrvatskoj potrebnu svježinu. Jedna od tih izmjena bilo je i uvođenje Marcela Brozovića koji je sjajno pridonio koncentraciji igrača u veznom redu. Jučer pak, Brozović je potvrdio svjetsku klasu.

Apsolutno jedan od najboljih igrača na jučerašnjoj utakmici, Brozović je istrčao impresivnih 16.4 kilometara. Kretao se perfektno, bilo ga je doslovno svugdje i svojom kvalitetom i neumornošću u veznom redu, Englezi su bili potpuno impotentni u toj liniji. Kada pogledamo tzv. heat map, odnosno prikaz njegovog kretanja na terenu, vidjet ćete da je gotovo cijeli komad terena oko centra i 20 metara prema svakom golu bio njegov.

Pravovremen u startovima, besprijekoran u dodavanjima (80 točnih dodavanja, 89%) bio je apsolutni kralj sredine terena. Kada su Englezi zatvorili Luku Modrića misleći da je problemima kraj, iskočio je Brozović i povukao kada je trebalo. Uz sve to, u stilu Aljoše Asanovića iz 1998. godine, poslao je prekrasnu loptu prema Mariju Mandžukiću, no sjajni vratar Engleske Jordan Pickford uspješno je obranio taj udarac.

Mnogo smo pisali i pričali o engleskim prekidima koji su njihova najveća prednost, neki će reći i jedina. Puno su pokušavali s preskakanjem igre, dugim ubacivanjima, no stoperi Domagoj Vida i Dejan Lovren odradili su savršeno polufinale. Bilo je malo nesigurnosti u pojedinim trenucima, no Lovren i Vida nisu samo skakali i time pomogli Danijelu Subašiću. Oni su toliko dobro čitali igru, strpljivo čekali i gušt je bio vidjeti srčane hrvatske stopere kako se postavljaju ispred Harryja Kanea ili Raheema Sterlinga i na taj način eliminiraju svaku opasnost.

Ne smijemo zaboraviti niti na heroje jučerašnjeg susreta, Ivana Perišića i Mandžukića. Prvoga smo čekali dugo, kritizirali ga i govorili da od njega očekujemo puno više. Nije postojao bolji trenutak da nam to pokaže. Perišić se borio, pritiskao posljednju liniju i vratara Pickforda čak i u onim odmaklim fazama susreta. Pretrčao je ukupno 14.5 kilometara. Nestvarnih 14.5 kilometara za krilnog igrača kojemu je gotovo svaki trk sprint ili iznimno fizički naporan trk. U produžecima je Perišić imao 22 sprinteva, što dovoljno govori koliko je fizički spreman.

Što se tiče, Mandžukića, njegov ukupni broj kilometara je nešto manji, 12.3 km, no samo se sjetite koliko je puta trčao prema Pickfordu i doveo engleskog vratara u poziciju da mora panično ispucavati. Ništa u njegovoj igri nije slučajno. On je igrač koji se naprosto daje za momčad, koji fizički imponira i to je nešto što pokazuje iz utakmice u utakmicu.

Za kraj ostavimo Luku Modrića i Ivana Rakitića. Neki britanski mediji ocijenili su Rakitićevu igru kao najlošijom (očito nisu vidjeli kako je odigrao Kyle Walker), a Modrića također proglasili samo solidnim. Iako nisu bili u glavnim ulogama, Modrić i Rakitić su u najvažnijim trenucima bili najbolji. Obojica su imali po 84% točnih dodavanja, bilo ih je posvuda na terenu i kao navijači, mogli smo steći dojam da smo sigurni kada je lopta kod njih.

To je uostalom i najveća kvaliteta takvih igrača. Oni svojom prisutnošću, onim kratkim pasom koji laicima može izgledati jalovo, donose snagu momčadi. U onim najvažnijim trenucima, sjetite se koliko puta su ova dvojica stala na loptu, prebacivala s jednog krila na drugi. Tada je Hrvatskoj trebala mirna igra, igra po zemlji, a ne glavom bez obzira, pošto poto, juriti prema pogotku. Upravo u tim trenucima Rakitić i Modrić pokazali su iskustvo koje posjeduju, kvalitetu koju imaju i razigravanjem svih igrača značajno doprinijeli pobjedi.