Kod Varaždina jedan detalj bode u oko, ali baš zbog njega ima nade

Neiskustvo, u Europi se plaćaju sve pogreške, ponovilo nam se to i to... Koliko puta ste čuli sve ovo navedeno posljednjih dana kada su u pitanju hrvatski klubovi? Fokus nam je ovdje na Varaždinu pa ćemo dodati još onu 'ponovno ti prekidi'.

Kažu da je lako biti general poslije bitke, ali neke stvari zaista su teško objašnjive. Varaždin je imao sve u svojim rukama, čak i u tom uzvratu, ali na kraju opet poraz. I to na, slobodno možemo reći, izrazito naivan način.

Što je s tim prekidima!?

Idemo od one najupečatljivije stavke - branjenja prekida. Četiri gola primio je Varaždin u ove dvije utakmice, svaki nakon prekida Jabloneca. Jednom je slučajno, dva puta - u redu, može se dogoditi, ali četiri u dvije utakmice!?

O ovoj temi diskutiralo se dosta za vrijeme Svjetskog prvenstva i nastupa hrvatske reprezentacije. Tada je Dejan Lovren najbolje rekao - “Pričamo o koncentraciji, ali bit svega je željeti to. Želim izbiti loptu.“

Točka. Nema dalje.

Puno se u današnjem nogometu radi na prekidima, razne uigrane akcije i svašta nešto, ali ništa od toga ne može biti savršeno. Sve će to pasti u vodu ako tih nekoliko igrača koji brane svoj gol životom ide na loptu. Ako će glavom ići na kopačku da bi se obranili.

U redu, do nekih od tih prekida nije trebalo ni doći, prvenstveno do ovoga koji je prethodio prvom golu Jabloneca u uzvratu. Ivan Canjuga tada se malo zaletio i napravio nepotreban prekršaj.

Ali, ponavljam, četiri puta u dvije utakmice!? Da bi stvar bila gora, svaki prekid Jabloneca bio je praktički pola gola. Očito onda tu nema govora o bilo kakvom padu koncentracije ili nespretnosti, nego manjku želje.

Žao mi je što na ovakav način komentiram, ali Varaždin nije jedini s tim problemom želje. Ukazao je Lovren da je to i kod hrvatske reprezentacije slučaj.

No, iako će vam to možda zvučati ludo, baš to daje nadu. Ako su prekidi i ta želja problem, a na njima se da poraditi, onda valjda ima prostora za trunku optimizma po pitanju budućnosti.

Kvaliteta nije problem, Varaždin je ima

Varaždin je u ove dvije utakmice pokazao da se može nositi s europskim izazovima. Uz, naravno, manjak te želje kod branjenja prekida. Igrali su Varaždinci, kombinirali, kreirali šanse - dakle, kvalitete ima.

U prvih 25 minuta uzvrata postojala je samo jedna momčad na terenu - Varaždin. Šteta je što je u tim trenucima nedostajalo konkretnosti u završnici, ali onda je taj primljeni gol sve poremetio.

Osjetno je bilo da se uvukla nervoza, odjednom je Iuriju Tavaresu tresla noga kod driblinga, bježala je lopta, loše je bilo primanje... Kao da su Varaždinci čekali da prime i drugi gol pa da mogu napasti.

Tako je i bilo, razbudili su se kada je Jablonec zabio za 2:0. Onda smo vidjeli utrčavanja iz drugog plana kao prije prvog gola, ubačaje sa strane, driblinge. Zapravo, preuzimanje odgovornosti, prvenstveno Ivana Canjuge.

To je pohvalno, što tako mlad igrač preuzima odgovornost. Što nije bilo srljanja i bezveznog napucavanja, nego se tražila šansa kroz igru. Možda se hvatamo za slamčice, ali i to daje nekakvu nadu za budućnost.

Ponekad je dovoljan samo jedan ovakav prolaz

Nažalost, svjedoci smo da se u kožu Hajduka uvukao taj, kako se u javnosti voli prožimati, gubitnički mentalitet. U trenucima kada treba malo istrpjeti, preživjeti teške trenutke, dođe do pogrešaka i na kraju poraza.

Drugu sezonu zaredom i Varaždinu se to događa. Psiholozi kažu da je najveći problem nogometaša (točnije napadača) što u glavi ne odvajaju svaku situaciju zasebno. Ako oni gledaju širu sliku i ako pomisle kako su par utakmica bez gola, u glavi će si nesvjesno nabiti pritisak.

Ako će pak nekako to zaboraviti, okrenuti se idućoj i isključivo idućoj situaciji, neće biti problema. Naravno da je to teško. Svi smo ljudi, razmišljamo o svemu i nije to baš tako lako samo reći.

No, očito je da postoji ta neka psihološka kočnica. Hrvatska ju je odbacila, nakon one 2018. uvijek je nekako dojam da će istrpjeti i preživjeti one teške trenutke. Nažalost, ovdje je obratno.

No, sve do jednom. Barem se nadam tome jer šteta je kada vidiš i osjećaš da je kvaliteta na tvojoj (Varaždin) strani, a da te nešto zakoči u pokazivanju toga.