Tehnologija ubija čar nogometa, a FIFA je uspjela promijeniti i način na koji ga gledamo

Mate Omazić nedjelja, 12.07.2026.
Tehnologija ubija čar nogometa, a FIFA je uspjela promijeniti i način na koji ga gledamo
Foto: Sam Hodde/Getty Images/AFP/Hina

Najveće, najbogatije, najglomaznije i najkontroverznije Svjetsko prvenstvo ulazi u samu završnicu. Točno 100 utakmica je iza nas, a umjesto da se priča o ljepoti nogometa, vrhunskim potezima i svemu što donosi ovakav turnir, naglasak je na sucima i tehnologiji. A Fifa je određenim postupcima sama kriva za to...

Četiri godine čekamo Svjetsko prvenstvo da bi se na kraju bacila mrlja na sve što je dosad napravljeno. Pojavom VAR-a, senzora i generalno implementiranjem tehnologije već odavno počela se gubiti čar, iako je prvotno zamišljeno da to upravo pripomogne 'čistoći' najvažnije sporedne stvari.

Na kraju, samo se postavlja milijun pitanja zašto je nešto ovako, a ne onako. Milijun kamera samo stvori pomutnju i podjele. Složit ćete se, kada gledate utakmice s društvom, za preko 90 posto spornih situacija mišljenja su podijeljena.

Na kraju, uz svu tu tehnologiju, sav pritisak onih najtežih i najdvojbenijih situacija spadne na jednog čovjeka, za kojega svi zaboravljamo da je zapravo samo čovjek.

Usporene snimke nisu relevantne

Svi ovi nogometaši danonoćno treniraju, fizički su praktički na ljudskom maksimumu, ali svejedno potežu za simuliranjem. Konstantno izležavanje svima nama čupa živce, čak i više nego pad koji uslijedi dok se osjeti kontakt.

Fifa je napravila jako dobar potez odbrojavanjem zbog kojega se za ovo Svjetsko prvenstvo uvelike smanjilo to odugovlačenje. Međutim, uz sve te silne kamere, nađu se pojedinci koji naprave glupost poput one koju je protiv Argentine napravio Breel Embolo.

Takve besramne simulacije treba kažnjavati (ista stvar dogodila se Almironu protiv SAD-a u prvom kolu), usudit ću se reći i izravnim crvenim. No, da je barem bilo to pravilo pregledavanja žutih kartona i simulacija 2018. godine, prvi pogodak Francuske protiv Hrvatske ne bi bio priznat. Antoine Griezmann učinio je praktički istu stvar kao Embolo - pao je prije nego mu se protivnik i približio.

Osobno, najmrži su mi 'rakitićevski' prekršaji kojih ima bezbroj na utakmici. Aludiram na one u kojima igrači imaju punu kontrolu nad loptom, ali čekaju da se protivnik približi, doslovce mu ubace stražnjicu, padnu i uzmu loptu u ruke.

Naš bivši reprezentativac to je redovno radio, a sada to najčešće vidimo kod stopera. I sucu je, naravno, lakše svirati prekršaj jer će se to brzo zaboraviti, za razliku od potencijalnog gola koji bi pao da se tu ne oglasi.

Tu dolazimo do ovog nadnaslova - usporene snimke nisu relevantne. Točka. Na usporenoj snimci uvijek će se vidjeti kontakt i svatko će reći: 'Pa je, dirnuo ga je'. Kako će usporena snimka pokazati koliki je intenzitet toga kontakta? Uostalom, koja je uopće mjerna jedinica intenziteta dovoljnog da se svira prekršaj?

Po nekoj logici, u stvarnom vremenu takvo što lakše je procijeniti, ali suce se redovno zove za provjeru takvih stvari i dovedeni su pred svršen čin. Praktički govorimo o tome da više ni ne vjeruju vlastitoj procjeni, a ako donesu suprotnu odluku od one s terena, lako im se poljulja samopouzdanje i kasnije u glavi preispitivaju svaku svoju odluku.

Primjerice, poništeni pogodak Norveške protiv Engleske u najmanju ruku je smiješan. Elliot Anderson pao je dok je osjetio i najmanji poguranac, a isti sigurno nije bio dovoljan da netko njegovih fizičkih predispozicija padne.

Haaland je gromada, nosi sve pred sobom. Onda je najlakše da ga čuva netko tko mu ne može nikako parirati i tko će pasti dok ga ovaj dotakne. Sudac će otići na monitor, vratit će se usporena snimka, vidjet će taj kontakt i u redu - faul.

Senzor koji donosi isključivo pomutnju

Evo nas i kod čuvenog senzora, zbog kojega je Hrvatska ispala sa Svjetskog prvenstva. Ukratko ćemo o toj situaciji.

Prva stvar, Mario Pašalić utrčao je u prostor nakon ubačaja Ivana Perišića, ne nakon što je Igor Matanović išao na loptu. Druga stvar, ako je već dotaknula Matanovićevu dlaku, lopta nije promijenila smjer, nije utjecala na akciju.

Treća stvar - senzor. Opet, koja je mjerna jedinica kontakta? Je li taj senzor poludi kada netko raspali po lopti iz voleja? Gdje je bio kontakt lopte s glavom Renata Veige? I, koliko god glupo zvučalo, što pokazuje senzor ako pada kiša i kapljice konstantno udaraju ili ako u letu pogodi muhu? Zar dodir dlakom može biti jači od takvog nečega?

Najbanalnija stvar u svemu tome je da je senzor pokazao dodir, a svejedno je sudac pozvan da provjeri situaciju. Čemu onda taj senzor i tehnologija ako će opet odluka ovisiti o procjeni pojedinca? Dakle, da je neki drugi sudac bio, možda bi drugačije procijenio. Ma, milijardu, ne milijun pitanja.

Situacija se razvije tako ironično da baš Norveškoj, čiji sudac je procijenio da je Matanovićev (navodni) kontakt bio presudan, na štetu ode odluka prvog gola Engleske. Fifa se oglasi javno i kaže da senzor nije prepoznao kontakt. Mo'š mislit.

I gledaš tu situaciju, točno se vidi trenutak u kojemu lopta mijenja smjer, u kojem igrači mijenjaju smjer. Anderson je gledao prema Sorlothu i O'Reillyju, a onda je u jednom trenutku shvatio da je najbliži lopti i pokupio je.

Uostalom, pratite senzor u iznad zalijepljenom videu. Nakon Nylandovog ispucavanja vide se skokovi, amplitude zbog 'lelujanja' lopte. Ne možemo znati je li taj dio izdvojen pa su ti skokovi toliko osjetljivi, no što da lopta baš u ključnom trenutku 'zaleluja' zbog vjetra i vidi se taj mini skok?

Koliki je uopće kontakt dovoljan da se kontakt registrira? Možda su neka pitanja glupa, možda postoje jednostavni odgovori, ali dosljednost u odlukama ne postoji.

Fifa je sama kriva za teorije zavjere

I sada dolazimo do ključne stvari iz naslova - Fifa je uspjela promijeniti ljudsko razmišljanje. Ne samo to da više ni sami ne znamo što je penal, što nije, što je ili nije ruka, nego apsolutno sve se preispitiva.

I to, najgore od svega, selektivno. Nitko nam ne može garantirati da bi se sve situacije provjeravale na štetu 'velikih' momčadi, što je sam Haaland rekao da zna kako funkcionira jer igra u Manchester Cityju.

Došlo je do toga da se i ispravne odluke u korist velikih riba dočekaju tako da bude komentara da je sve namješteno. I primjer je baš taj crveni karton Embola, odmah je narativ da je Argentina pokrala, kao i protiv Egipta, kada je također sve bilo u redu.

Taj Egipat digao je toliko frke, a kada se na kraju pogleda - prekršaj nad Lisandrom bio je očit i poslije njega su Egipćani imali 2:0. Primili su tri gola iz igre u desetak minuta, a i na 2:2 imali kontru tri na jedan. Sami su krivi.

Ali, naravno da će optuživati Fifu i suce jer toliko je spornih situacija i čudnih odluka da se na sve može žaliti, ali se sve može i opravdati. Osim poništene suspenzije Baloguna, to je zaista kap koja je prelila čašu.

Kada je Fifa to učinila, ljudi su sve učestalije krenuli s teorijama zavjere, od kojih je dobar dio njih banalan. Ili barem djeluju banalne jer se i dalje nadamo da je ostalo te čistoće koja nogomet čini najljepšom sporednom stvari.

Najgore je što svi imaju alibi

Zbog svega toga, danas svi u utakmicu ulaze s unaprijed spremnim alibijem u slučaju poraza. Budući da se svaka situacija pregledava i u najmanje detalje, uvijek će netko naći nešto po čemu je oštećen. Pa makar to bio i neki nebitni prekršaj na sredini terena.

Uđeš u utakmicu sa strahom da ćeš biti oštećen, prokockaš (kao Egipat) i na kraju okriviš suce. Nisi kriv ti, nije kriv trener, nije krivo povlačenje, nije presudila ni genijalnost protivnika - nego suci i Fifa.

Kada je naglasak na tome, uvijek će biti problema. Uvijek će se igrati u nekom grču, svaka odluka, bila ispravna ili ne, utjecat će na raspoloženje i psihu igrača. Neovisno o tome je li ciljano netko oštećen ili ne, ali i ti suci mogu pogriješiti jer i oni su samo ljudi. No, danas se sve pripisuje namjeri.

A trenerima je to super jer nisu pogriješili, nego su jednostavno oštećeni i tako je najlakše prebaciti odgovornost. Dakako, ima situacija itekako da su oštećeni, ali unaprijed govoriti samo o sucima, a ne o samoj utakmici je čisti alibi. To nije mentalitet velikana.

Tako se zapravo gubi čistoća, čar nogometa i ono što svi volimo. U prijevodu, danas ili si pobijedio ili si oštećen. Trećeg nema, nitko neće reći da je protivnik jednostavno bio bolji ili koncentriraniji u ključnim trenucima.

Stoga, nogomet više nije igra. Postao je potraga za dokazima.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!