Hrvatski nastavak tradicije, ili slovenski hat-trick

Iako u 6 dosadašnjih susreta sa Slovenijom još nismo doživjeli poraz, predstojeći susreti dodatnih kvalifikacija "natjerali" su sve koji se bave hrvatskim nogometom da Sloveniju vrlo ozbiljno shvate. Već neko vrijeme je jasno da Slovenci više nisu "skijaši", kako smo im bahato znali "tepati" u prošlosti, već ozbiljna i kvalitetna europska nogometna klasa. Jer drugačije se ne može niti smije okarakterizirati reprezentacija koja je sudjelovala na oba posljednja velika natjecanja - Europskom prvenstvu 2000. i Svjetskom prvenstvu 2002.

"Majstori dodatnih kvalifikacija", kako su sami sebe prozvali, pokušat će nastaviti kontinuitet i pridružiti se vrlo uskom i vrlo odabranom društvu europskih reprezentacija koje će se moći pohvaliti hat-trickom, tri velika natjecanja u nizu. Bila bi ovo zaista kruna sjajnog slovenskog nogometnog napretka i buma, no da bi dosegli taj cilj morat će preko opasne i za njih neugodne tradicije - nogometne reprezentacije Hrvatske.

Kako je izgledao put hrvatskog i slovenskog nogometa od samostalnosti? Dok za našu reprezentaciju možemo reći da je uglavnom održala kontinuitet rezultata u svih 13 godina (činjenica je da smo propustili samo jedno Europsko prvenstvo dosad, od velikih natjecanja koja su bila na rasporedu), Slovenija je tek u posljednje 4 godine napravila veliki uzlet i zaradila respekt u širim okvirima. Tamo negdje 1992., kad smo počimali, razlika u klasi bila je nemjerljiva. Za naše zvijezde Bobana, Šukera, Prosinečkog, Bokšića, Asanovića i ostale znala je cijela Europa i željno se očekivao izlaz te sjajne generacije nogometaša na svjetsku nogometnu scenu. S druge strane, Slovenija je "skupljala" reprezentaciju uglavnom od igrača Olimpije, jedinog kluba koji je nešto značio u ondašnjoj SFRJ i Slovenaca koji su igrali po hrvatskim i drugim stranim klubovima. Bivši Dinamovci Židan i Gliha, Hajdukovci Boškovič, Jermaniš i Udovič, Riječanin Florijančič, malo su značili u europskim razmjerima, a u prvim kvalifikacijskim ciklusima malo su i pokazali.

Nakon što smo odigrali prvi međusobni susret u predratno vrijeme lipnja 1991. godine i pobijedili s 1:0 u Murskoj Soboti, ždrijeb nas je zajedno svrstao već u prvom kvalifikacijskom ciklusu kojeg su Hrvatska i Slovenija dočekali. U dvije međusobne utakmice kvalifikacija za EP u Engleskoj 1996. Hrvatska je lako slavila, 2:0 u Zagrebu i 2:1 u Ljubljani, ponosno smo proslavili prvo mjesto u skupini ispred Italije, dok su Slovenci kvalifikacije završili na predposljednjem mjestu, ispred "vreće za nabijanje" - Estonije.

Novo "ukrštanje koplja" naših reprezentacija dogodilo se već u narednim kvalifikacijama, onima za Svjetsko prvenstvo 1998. Tu su Slovenci ostvarili najlošiji rezultat u svojoj povijesti, natjecanje su završili uvjerljivo na posljednjem mjestu s jednim bodom i gol razlikom 5:20. A taj jedan bod i 3 od 5 ukupno postignutih pogodaka postigli su na onoj "ludoj" splitskoj utakmici protiv naše reprezentacije, koja je završila 3:3. "Utakmica života" Primoža Glihe, trostrukog strijelca, na kraju nas ipak nije "stajala glave", jer smo pobijedili u Ljubljani s 3:1, a uz remi Grčke i Danske u Ateni, plasirali se u dodatne kvalifikacije protiv Ukrajine. Kasnije i na Svjetsko prvenstvo.

Nakon toga na scenu u Sloveniji stupa čovjek koji potpisuje najveće slovenske uspjehe - Hrvat i još jedan bivši Dinamovac Srećko Katanec. Katanec je doslovce - "otkrio" slovenski nogomet, stvorio čvrstu reprezentaciju koja je kroz dva dodatna kvalifikacijska ciklusa, protiv Ukrajine i Rumunjske, osigurala plasman na Europsko, pa onda i na Svjetsko prvenstvo, gdje nije ostvarila velike uspjehe - no ogroman uspjeh ostvarila je samim pojavljivanjem. Stvorena je nova generacija nogometaša predvođenih Zahovičem, Novakom i Alešom Čehom, nogomet je u Sloveniji "izašao iz izolacije", Maribor je zaigrao i u Ligi prvaka, Europa je dobila još jednu kvalitetnu momčad kojoj je trebalo pokloniti dužan respekt.

U međuvremenu je stasala i nova generacija hrvatskih nogometaša. "Brončana generacija" sišla je sa scene, a na nju su stupila nova imena, Tudor, Dario Šimić, Rapaić, Olić, braća Kovač, a strah od mogućeg posrtaja nakon odlaska velikana pokazao se neopravdanim.

Posljednju međusobnu utakmicu odigrali smo u okviru priprema za Svjetsko prvenstvo 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji, u Zagrebu smo u ožujku prošle godine igrali bez golova. Slovenija, dakle, još nije proslavila pobjedu protiv naše reprezentacije, no sigurno je da ta činjenica neće nimalo olakšati posao našim reprezentativcima. Priče o podcjenjivanju nemaju realnu podlogu, jer su Pršo, Rapaić, Olić, Tudor, Leko i ostali gladni svjetala reflektora i europske nogometne scene i sigurno neće dopustiti da se na njoj ne pojave zbog činjenice što su "podcijenili protivnika". To je vrijeme - iza nas.

Stoga - vjerujmo u brojke i naše reprezentativce!