Povratak u zlatna rukometna vremena tik pred novi napad na olimpijski vrh

Rukometna povijest Olimpijskih igara vodi nas u davnu 1936. kada su ljetne OI u Berlinu prvi puta imale čast ugostiti i vidjeti što nude ponajbolji rukometaši svijeta. Iako se rukometna tradicija potom prekinula točno 36 godina kasnije, a ponovno na njemačkom teritoriju olimpijski je svijet uvidio koliko je rukomet divan te mu više nikada nije dopustio da odleprša iz olimpijskih krugova.

Upravo te divne 1972. rukomet je počeo radovati sve ljude na ovim prostorima, kada je rukometna reprezentacija Jugoslavije na obnovljenom olimpijskom rukometnom turniru u Münchenu stigla do samoga vrha, do one najsjajnije medalje kojom je započela jednu divnu i uspješnu rukometnu priču. Očekivanja su potom, kao što to uvijek biva, postajala sve veća i veća, govorilo se stalno o nekim medaljama i uspjesima, željelo se gledati što bolji, što ljepši, što uzbudljiviji rukomet, a uz to se radovati i postignućima onih naših. Novom medaljom nekoliko godina kasnije, a potom i onim trncima kojima su nas 96. počastili kada se upravo hrvatska zastava vijorila na vrhu olimpa mora se reći kako su nas donekle i razmazili, no kada je zlatna portugalska generacija Červarovih dječaka okrunjena i u Ateni rijetko koje srce nije zaživjelo, rijetko koja suza nije potekla.

Da nas nisu toliko obradovali i razmazili svojom odličnom igrom, svojim divnim zajedništvom i svojom veličinom možda svaki puta nanovo ne bi očekivali ono najbolje i najviše od njih, no ovako svake četiri godine čekamo onaj tren kada ostave srce na terenu i to bude itekako dovoljno, onaj tren kada će se hrvatska zastava opet vijoriti na samom vrhu, a ukoliko nas uistinu prati neko "prokletstvo" ili praznovjerje da svake druge OI obilježe Hrvati možda će se upravo u Londonu na vrh popeti kako hrvatski rukometaši tako i rukometašice.

Povratak rukometa i zlatni München 1972.

Iako su rukometaši na Olimpijskim igrama svoje prve korake napravili u Berlinu 1936. tek je šest reprezentacija te godine dobilo priliku nastupiti na ovom posebnom natjecanju, a među njima su se našle Njemačka kao domaćin i kasniji pobjednik, Austrija sa srebrnim odličjem u ruci, brončana Švicarska, Mađarska sa svojom drvenom medaljom, kao i reprezentacije SAD-a i Rumunjske. Rukomet potom na punih 36 godina biva izostavljen s olimpijskih događaja te se na veliku scenu vraća 1972. Ponovno u Njemačkoj, ali ovoga puta u Münchenu, jugoslavenski rukometaši pokazali su što znaju te su u svom prvom pojavljivanju zasjeli na sam vrh.

Svoj je olimpijski rukometni put te godine reprezentacija Jugoslavije započela u skupini D gdje je svoju nadmoć pokazala slaveći nad sva tri protivnika (Mađarska, Japan, SAD), a neporažena je ostala i u nastavku natjecanja gdje je u skupini 2 bila bolja i od Rumunjske i Zapadne Njemačke. Izabranike Vlade Štencla tada je očekivao dvoboj s prvom momčadi skupine 1, Čehoslovačkom, no i posljednja prepreka ka vrhu sigurno je svladala s 21:16 čime je olimpijsko rukometno zlato zasluženo zasjalo oko vrata tada neporaženih Arslanagića, Horvata, Zorka, Miljaka, Pribanića, Pokrajca i društva.

Dupla kalifornijska kruna 1984.

Sljedeće OI, one u Montrealu u pamćenju su ostale zbog dva posebna događaja, naime, bile su to prve Igre na kojima su priliku da zaigraju dobile i rukometašice, ali ta 1976. ostala je zapamćena i po hrvatskom nacionalistu koji je za vrijeme susreta Jugoslavije i Zapadne Njemačke utrčao na teren i spalio jugoslavensku zastavu. Momčad Jugoslavije te godine nije prošla skupinu te je ostala na trećem mjestu s četiri pobjede i jednim porazom, koliko su ih imale i prvoplasirani Sovjetski Savez te drugoplasirana Zapadna Njemačka, no na koncu je presudila bolja gol razlika. Jugoslavija je te godine pod vodstvom Ivana Snoja na koncu zasjela na peto mjesto, a stara ekipa pojačana je imenima poput Krivokapića i Serdarušića, dok se zlatom tada okitio Sovjetski Savez.

Los Angeles 1984. bio je, pak, uspješan za obje jugoslavenske reprezentacije, no obilježen je i bojkotom Sovjetskog Saveza te izostankom nekoliko jakih istočnih rukometnih nacija. Rukometaši su te godine već u skupini pokazali koliko su jaki te su s četiri pobjede i tek jednim neriješenim rezultatom zasjeli na vrh koji ih je odveo izravno u borbu za zlatno odličje, a tamo ih je dočekala Zapadna Njemačka koja je potom poražena s golom razlike (18:17). Trener Branislav Pokrajac tako je dečke odveo do druge rukometne zlatne olimpijske medalje za Jugoslaviju, a u momčadi su se te godine pojavila i neka nova, ali itekako vrijedna imena poput Mirka Bašića, Veselina Vujovića i Rolanda Pušnika, dok su već na proteklim Igrama zapaženu ulogu imali i Arnautovići Rnić. Djevojke su, pak, pod vodstvom izbornika Josipa Samaržije te godine apsolutno pomele svu konkurenciju te su iza sebe s većinom uvjerljivim pobjedama ostavile sve svoje protivnice, od potom srebrne i brončane Južne Koreje, odnosno, Kine, do Zapadne Njemačke i SAD-a.

Bronca '88. za kraj jugoslavenske ere

U Seulu 1988. nije nastavljeno nizanje zlatnih odličja, već je rukometašima pripalo ono brončano, dok su rukometašice ostale kratkih rukava, na stepenici tik do postolja. U skupini A rukometaši su, naime, zauzeli drugu poziciju odmah do nadmoćnih igrača Sovjetskog Saveza te su potom u borbi za broncu svladali Mađare 27:23, dok je Sovjetski Savez svoju nadmoć pokazao i u finalu gdje je do zlata stigao slavljem 32:25 nad Južnom Korejom. Međutim, tadašnja brončana jugoslavenska generacija, od Bašića, Pušnika, Rnića i Vujovića koji su tada već bili dobro znani, do Puca, Saračevića, Smajlagića, Načinovića i drugih, ostavila je velikog traga na rukometnim terenima posebice narednih godina.

Rukometašice Jugoslavije u Južnoj su Koreji zaigrale u skupini A gdje su zauzele drugu poziciju s istim omjerom pobjeda i poraza kao i sam domaćin te Čehoslovačka, no s drugačijom gol razlikom što ih je odvelo u razigravanje od prvog do četvrtog mjesta, a u kojem im je nažalost pripalo ono najnezahvalnije, četvrto. Do zlata je, pak, stigla domaća ekipa koja je iza sebe ostavila Norvešku i Sovjetski Savez.

Prvi hrvatski trnci, prvo hrvatsko rukometno zlato

Nakon što nisu nastupili na Olimpijskim igrama 1992. rukometaši su pod okriljem hrvatske zastave stigli na OI u Atlanti četiri godine kasnije i priredili Hrvatskoj veliku radost. Krenuli su rukometaši u skupini A gdje su završili drugi s četiri pobjede (Rusija, Švicarska, SAD, Kuvajt) te jednim porazom od prvoplasirane Švedske. U skupini B su, pak, konkurenciju pomele Španjolska koja je u polufinalu poražena od Švedske te Francuska koju je Hrvatska svladala s +4 (24:20).

Finale je tako dovelo do novog sraza Hrvata i Šveđana u kojem su izabranici Velimira Kljaića uzvratili svojim protivnicima za poraz u skupini te su do olimpijskog vrha stigli slaveći 27:26, a Ćavar, Puc, Saračević, Smajlagić, Neno Kljaić, Načinović, Perkovac, Jović, Matošević, Jelčić, Losert i društvo ostali su zapamćeni zauvijek kao prva zlatna hrvatska rukometna generacija.

Novo zlato, nova generacija, novi izbornik

U Sydneyju četiri godine kasnije hrvatskih predstavnika u rukometu nije bilo, a zlato su ovoga puta odnijeli Rusi, no momčad koju je izbornik Lino Červar okupio 2003. godine i koja je na Svjetskom prvenstvu u Portugalu kao outsider stigla do zlatne medalje svoj vrhunski rukomet svijetu je nastavila prikazivati već sljedeće godine na Olimpijskim igrama u Ateni.

Hrvatska je s osam pobjeda u osam susreta apsolutno pomela konkurenciju te je uz virtuoza Ivana Balića, najbolje desno krilo Mirzu Džombu, vladara među vratnicama Vladu Šolu te naprosto vrhunske Peru Metličića, Igora Vorija, Blaža Lackovića, Nikšu Kaleba, Denisa Špoljarića, Slavka Golužu i suigrače svladavala redom, Island, Sloveniju, Južnu Koreju, Rusiju, Španjolsku, Grčku, Mađarsku te na koncu u uistinu pamtljivom susretu punom emocija Njemačku (26:24). Hrvatska gusjenica potom se protezala po cijelom parketu atenske dvorane, a zlatno odličje oko vrata grizli su redom svi hrvatski reprezentativci čime su apsolutno oduševili sve Hrvate pred malim ekranima.

Hoće li svaka druga ponovno biti zlatna?

Hrvatska rukometna delegacija na novim će Igrama, ovogodišnjima u Londonu, biti najbrojnija do sada te će osim u muškoj i ženskoj konkurenciji imati svoje predstavnike i u obliku sudačkog para Gubica/Milošević. Hrvati će tako krenuti po svoje treće zlato, dok će im na putu u skupini stajati Danska, Španjolska, Mađarska, Srbija i Koreja, a predvodit će ih bivši hrvatski reprezentativac, a sada izbornik i trener hrvatskog prvaka CO Zagreba, Slavko Goluža. Hrvatska ženska rukometna reprezentacija će, pak, pod vodstvom izbornika Vladimira Canjuge, po prvi puta okusiti čari Olimpijskih igara, a na prvoj će se prepreci morati suprotstaviti Rusiji, Crnoj Gori, Brazilu, domaćinu Velikoj Britaniji te Angoli.

1992. Hrvata na olimpijskoj sceni nije bilo, dok su četiri godine kasnije uzeli zlato. 2000. Hrvata na olimpijskoj sceni ponovno nije bilo da bi četiri godine kasnije ponovno uzeli zlato. 2008. Hrvatima je u Pekingu medalja izmakla za dlaku te stoga predstoji pitanje hoće li se obistiniti hrvatska rukometna tradicija na OI te hoće li ponovno svake druge Igre biti zlatnoga hrvatskog sjaja? Hoće li Balić, Vori, Lacković i ona stara garda predvođeni mladim snagama i novim izbornikom ove godine zasjesti na vrh? Hoće li Venio Losert stići do svog trećeg olimpijskog zlata? Hoće li Hrvatice prirediti pravo malo iznenađenje rukometnom svijetu te zasjati upravo u Londonu? Odgovor na sva pitanja stiže već krajem srpnja i početkom kolovoza stoga vrijedi pričekati i dočekati London i sve što će on donijeti.