Omeyer je smrtnik kojeg Hrvati čine vanzemaljcem

U blistavoj karijeri osvojio je apsolutno sve. Tri puta svjetski prvak s Francuskom, dva puta olimpijski pobjednik s Francuskom, dva puta europski prvak s Francuskom. Pet puta prvak Francuske s Montpellierom, pet puta prvak Njemačke s Kielom. Jednom prvak Europe s Montpellierom, tri puta s Kielom. Jedan od tri vratara (Fritz, Šterbik) koji su proglašavani najboljim rukometašem svijeta.

Die Mauer.

Igrački životopis bez mrlje, perfektna karijera u kojoj nema nečega što bi nedostajalo. U svim je tim uspjesima bio važan faktor, branio je na najvećim pozornicama i u najvećim susretima skidao je one ključne lopte koje su činile razliku između zlata i srebra, naslova prvaka i drugog mjesta.

Uostalom, komu o Omeyerovoj kandidaturi za najboljeg vratara svih vremena treba manje pričati nego Hrvatima?

Pa ipak, uoči novog ogleda s Francuskom, koja je u proteklih godina u direktnim susretima s Hrvatskom i brojnim važnim pobjedama sebi priskrbila naslov dominantne momčadi desetljeća (i jedne od najvećih svih vremena), nije zgorega podsjetiti da Omeyer nije - vanzemaljac.

Za početak, Hrvatska nije toliko podređena Francuskoj kao što se u prvom trenutku prisjećamo, iako je očito Francuska uspješnija. Naime, od SP-a u Portugalu 2003., Hrvatska i Francuska susrele su se 12 puta. Sedam puta slavili su Francuzi, pet puta Hrvati. Od toga, Francuska je slavila u šest ključnih utakmica, Hrvatska u tri, s dodatkom još jedne važne utakmice u Beogradu koja je zapravo pobjedniku nosila šansu za polufinale. Stoga, iako je omjer nepovoljan - nije jednostran.

Nadalje, od 11 utakmica u kojima je branio Omeyer (u Zagrebu nije branio u ne posebno važnoj utakmici drugog kruga), u njih četiri bio je ključna figura utakmice, čovjek koji je direktno zaslužan za neuspjeh Hrvatske. U ostalih sedam bio je - prosječan.

Omeyer kojeg pamtimo

Po prvi puta se u glavu hrvatskih rukometaša, ali i hrvatskih navijača, upisao u Švicarskoj 2006. kada je u polufinalnoj pobjedi Francuza od 29:23 upisao nevjerojatnu 21 obranu uz postotak obrana od 43 posto. Uz devet obrana Loserta i Šole, Hrvatska nije mogla ni primirisati Francuskoj, iako su Balić i društvo bili u punoj igračkoj zrelosti.

No, utakmica po kojoj Hrvati pamte Omeyera svakako je četvrtfinalni ogled na SP-u u Njemačkoj kada je francuska hobotnica skinula čak 22 udarca od 40 pokušaja Kauboja (55 posto!), popločivši tako put Francuzima do pobjede od 21:18 na natjecanju na kojem je Balićeva generacija igrala svoj vjerojatno i najbolji rukomet. Nije pomogao ni odličan nastup Mirka Alilovića koji je ušao nakon ozljede Jerkovića - Mirko je obranio 15 lopti (43 posto), no Hrvatska je odigrala tek jednu kontru, Metličić, Lacković i Balić kombinirano su šutirali 11 od 34. Omeyer je poskidao tri od sedam lopti upućenih u gornji dio vrata i čak devet od 11 udaraca po sredini gola.

Još dvije velike partije Omeyer je pružio u polufinalima olimpijskih igara. U Pekingu 2008. obranio je 17 lopti od 39 pokušaja (44), a uz samo pet obrana Mirka Alilovića konačni rezultat nije ni mogao biti bolji od 23:25. Još jednom je Omeyer bio nesavladiv po sredini (5/6) i sjajan u gornjem dijelu gola (4/8).

Najsvježije pamćenje Zida imamo iz Londona prošloga ljeta kada je poskidao 19 lopti (41 pokušaj, 46 posto), gdje opet nismo mogli nadoknaditi razliku u učinku vratara (Alilović 1/10, Losert 9/25). Gotovo je nemoguće u rukometu dobiti utakmicu kada protivnički vratar skida lopte u postotku kako je to Omeyer činio u ovim susretima.

Zbog takvih nastupa i jest u društvu najvećih.

I Omeyer je samo čovjek

No, Omeyer nije perfektan. Imao je i slabijih izdanja protiv Hrvatske, pa čak i izdanja u kojima je među krivcima za poraz Francuske.

U drugom krugu EP-a u Srbiji, Hrvatska je slavila s 29:22 uz Omeyerovih vrlo slabih 26 posto obrana (10/38). Hrvatska je tu imala Alilovića s 11 obrana i 35 posto, i više nego dovoljno za ugodnu pobjedu od 29:22.

U finalu EP-a u Austriji, razlika nisu bili vratari - Alilović je obranio 13, Omeyer 12 udaraca. U finalu SP-a u Hrvatskoj, Omeyer je skinuo 10 lopti, s čime se može "živjeti". U pobjedi Hrvatske u polufinalu EP-a 2008., Omeyer je obranio 11 lopti, a posebno lošu partiju imao je u polufinalu SP-a 2005. kada je obranio tek 4 od 26 pokušaja Hrvatske za bijednih 15 posto obrana. Hrvatska je uglavnom pucala nisko - Omeyer nije upisao niti jednu obranu, sve što je skinuo - išlo je po sredini gola. Na SP-u 2003. još nije bio samostalni gazda, obranio je tri lopte, Martini je dodao šest obrana, nedovoljno Francuzima koji su naišli na čvršću Hrvatsku i njene dobro raspoložene golmane - Šola je obranio 10 udaraca, Matošević pet.

U zbroju, može se konstatirati da su tri puta Francuzi slavili jer su imali puno bolje raspoloženog vratara, tri puta su iz istog razloga slavili Hrvati, dok je u podjednakim vratarskim nastupima Francuska uspješnija s 4:1. Ne računamo zagrebački ogled u skupini koji je jedini bez veće rezultatske važnosti i ujedno jedini u kojem Omeyer nije branio.

Stoga - nije Thierry Omeyer jedini i daleko najvažniji razlog zašto je Francuska uspješnija od Hrvatske. Puno je važniji faktor francuska obrana na koju uglavnom nismo imali rješenja.

Nadalje - nije ni vratar bez mane. Omeyer ima momčadske rezultate za mjerenje s najvećima od najvećih, no Omeyer nije vratar koji apsolutno dominira natjecanjima.

U tablici s desne strane možete vidjeti njegov plasman na ljestvici najboljih vratara velikih natjecanja. Četiri puta je bio među prvih pet, samo jednom je dijelio prvo mjesto, što je ujedno i jedini put kada je neko od navedenih natjecanja okončao s učinkom većim od 40 posto, što je uobičajeni standard za one na samom vrhu.. Više je puta bio lošiji od osmog mjesta nego među prvih osam, što je zanimljivo jer su drugi vrhunski vratari, poput Šterbika, Hvidta ili svojevremeno Svenssona ili Lavrova u kontinuitetu bili pri vrhu.

Dvije važne informacije saznajemo o Omeyeru kada usporedimo podatke o broju velikih trofeja i ovaj sveukupni učinak na velikim natjecanjima. Prvo i važnije - Omeyer je vratar koji podiže razinu svoje koncentracije i igre kada se utakmice odlučuju, koji skida važne lopte i donosi pobjede. Zbog toga mu treneri vjeruju i kada mu ne ide, a samopouzdanje - donekle stečeno i golemim iskustvom - mu u kombinaciji s karakterom daje snagu da ga 10 primljenih golova zaredom ne deprimira jer vjeruje da će skinuti onu iduću loptu, onu koja će biti najvažnija.

No, iz ovoga se može zaključiti i još nešto - Omeyer je nekonzistentan vratar koji može "poludjeti" i skinuti 20 lopti ako ga razbranite i tako sam dobiti utakmicu, no i vratar podložan lošim danima. To vrijedi za većinu golmana, dakako, no Lavrov ili Svensson imali su manje takvih loših dana od Omeyera.

Kako protiv Zida

Dakako, puno je lakše o tome teoretizirati nego mu izaći pred oči, no brojne statistike sugeriraju da je Omeyer, čak i više nego drugi vratari, slabiji na udarce u donje kuteve, a općenito je prilično ranjiviji u svoj donji i gornji desni kut nego lijevi.

No, ključ za Hrvatsku nije toliko ni lokacija udarca koliko psiha. Kauboji se ne smiju bojati Omeyerovih obrana udaraca s devet metara, jer to vodi pasivnim napadima i potom forsiranim šutevima koji su Omeyeru lagan plijen i koji onda njemu dižu raspoloženje, a hrvatskim šuterima ruše samopouzdanje. To je začarani krug iz kojeg je teško izaći, pa Duvnjak, Bičanić, Kopljar i društvo moraju pronaći prostora za šut prije nego što suci dignu ruku.

Hrvatska danas ima najbolju kontru na svijetu, pretekla je u tom segmentu i Dansku što je pomalo nevjerojatno, no kao što je London pokazao - to ne znači nužno puno protiv Francuske. Karabatić i društvo iznimno su iskusna i pametna ekipa koja u ovakvim utakmicama ne nudi puno prostora za kontru ni kada ih ne ide u napadu. Tranzicijska obrana jako je oružje Francuske, ali i Hrvatske, zbog čega će strpljivost u napadu opet igrati važnu ulogu. Hrvatska ne može dobiti Francusku ako izgubi u ovom segmentu igre, ali ni Francuska ne može dobiti Hrvatsku ako Kauboji zabiju 8-9 golova iz kontre.

Postavljeni napad na francusku obranu bit će često guranje kamena uzbrdo, no važno je da Slavko Goluža psihički pripremi momčad na tu činjenicu. Hrvatska se na tu fizički snažnu, taktički izvrsnu i do krajnjih granica uigranu obranu mučila i u naponu snage Ivana Balića, Pere Metličića i Blaženka Lackovića, pa se Duvnjak, Kopljar i Bičanić ne smiju demoralizirati ako će ići teško i mukotrpno.

Naime, utakmice Francuske i Hrvatske u pravilu se igraju na mali broj pogodaka. Koliko god se Hrvatska muči s obranom Francuske, treba biti svjestan da se i Francuzi itekako muče s obranom Hrvatske. Uz iznimku polufinala SP-a u Tunisu (35:32 za Hrvatsku), u preostalih 11 utakmica niti jedna momčad nije postigla više od 30 golova!

Hrvatska je dobivala utakmice s 22, 23 i 24 gola, Francuska je u Njemačkoj dobila s 21 golom, a samo je jednom u pobjedi zabila više od 25 golova (29 u polufinalu EP-a 2006.).

Drugim riječima - samo strpljivo. Hrvatska si ne može dopustiti frustriranje, a još manje gubitak samopouzdanja kao što joj se sve to dogodilo u Londonu nakon niza fantastičnih predstava.

Ovoga puta Hrvatska treba biti spremna na rukometni rat, spremna poginuti u obrani i odigrati utakmicu u kojoj ćemo primiti pogodak manje od Francuske, a ne zabiti jedan više. Nema laganih golova za Hrvatsku? Ne smije biti ni za Francusku. Nema prodora kroz sredinu za Duvnjaka? Ne smije biti ni za Karabatića. Nema otvorenih šuteva za Kopljara ili Bičanića? Ne smije biti ni za Narcissea ili Baracheta. Nema alibi udaraca koji bi razbranili Alilovića? Ne smije biti ni onih koji će razbraniti Omeyera.

Iako bi scenarij iz Srbije bio idealan - neočekivano lagana pobjeda - pravi recept je onaj portugalski. Tu pobjedu od 23:22, uz briljantnu igru u obrani Špoljarića, Kaleba, Metličića i Valčića Goluža bi u nekoj skraćenoj verziji trebao pustiti Kaubojima. Ne zbog taktike - dakako da su momčadi potpuno drugačije - već zbog snage, naboja, siline i fizičke komponente s kojom je Hrvatska igrala tu utakmicu. Pobijedili smo Francusku u segmentima u kojima je kasnije pokorila svijet.

Francuska nije nepobjediva. Štoviše, Francuzi se uglavnom - godinama zapravo - muče sa selekcijama od kojih je Hrvatska uvjerljivije bolja nego Francuska. I zato je prava šteta za svjetski rukomet što je momčad koja je kvalitetom najpozvanija parirati svjetskim i olimpijskim pobjednicima u svojevrsnoj psihičkoj blokadi kada izađe protiv njih na teren.

Respekt da - imaju ga i Francuzi za Hrvatsku, strah ne.

Ni od Francuza, ni od Omeyera.