Tenis nije umro, tenis je oživio

Da, Nadal je i do sada bio bolji od Federera u međusobnim susretima. Da, redovito ga je "tamburao" u finalima Roland Garrosa, posebice ove godine. No, tenis je proteklih godina imao samo jednog kralja, jednog i nedodirljivog - Rogera Federera.

Nedodirljiv više nije. Međutim, razlog tomu nije njegov pad, njegova slabija forma koja bi trebala označiti kraj njegove ere, već - impresivni Rafael Nadal. Španjolac je "tu" već godinama, kao klinac se ugurao među najbolje na svijetu i imamo dojam da je u vrhu tenisa dulje nego što mu to godine kazuju. Nadalu su, naime, tek 22.

Većina najvećih tenisača tek je u tim godinama zagazila u najplodnije i najtrofejnije teniske godine, a Nadal je ovim Wimbledonom ugrabio već peti Grand Slam naslov. Loše vijesti za konkurenciju - Nadal je sve bolji i bolji, a ako može na travi i na zemlji - onda sigurno može i na tvrdim podlogama.

Ljubitelji tenisa Rogera Federera ne trebaju previše žalovati. Njihov ljubimac nije krenuo prema zalazu karijere, niti je ove godine igrao slabije od proteklih, barem ne u Wimbledonu. Štoviše, u netom odigranom finalu odigrao je veličanstven meč, protiv protivnika koji je igrao praktički bez greške morao je osvojiti svaki poen odigravajući bar jedan fantastičan potez, a nerijetko i više od jednog.

Pod najvećim pritiskom bio je najveći, a iako je ovaj meč izgubio, bekhend na meč-loptu u tie-breaku četvrtog seta slobodno može staviti među highlighte karijere. Baš kao što ćemo pamtiti Nadalov forhend minutu prije koji mu je osigurao tu meč-loptu. Dva poteza godine u takvim trenucima; to mogu pružiti samo najveći.

Cijeli meč zapravo je bio jedan veliki teniski highlight, predstava koja je ljubitelje tenisa podsjetila zašto ga vole, a svaki slučajni gledatelj mogao se zapitati - zašto ja taj tenis ne gledam češće.

Ovaj wimbledonski finale nije bio samo meč godine, pa čak ni samo jedno od najboljih wimbledonskih finala u povijesti. Federer i Nadal pružili su vrhunac današnjeg tenisa i samim time zaslužili mjesto u "Panteonu" najboljih mečeva svih vremena. Bio je to bolji tenis od onog s polufinala Australian Opena kada je Safin iznenadio Federera, što sam do sada smatrao najboljim mečem nakon Samprasove ere.

Federer i Nadal mukotrpno su radili za svaki poen, ali nisu radili samo vraćajući lopte već odigravajući jedan za drugim vrhunske udarce. Namjerio se junak na junaka, Federer je čistio crte moćnim forhendima, Nadal je istom mjerom uzvraćao svojim top-spinovima kakve nije imao nitko u povijesti tenisa. Niti najbolji udarac nije bio garancija da ćete dobiti poen, jer je "onaj s druge strane" bio sposoban vratiti sve i to na nemoguć način. Teniska fantazija koju je trebalo gledati, jer - opisati se ne može.

Nažalost, negdje sam naišao na mišljenja kako je Nadalova pobjeda "smrt tenisa", pobjeda "snage nad znanjem". A nije. I sasvim je nepravedno Nadalove uspjehe povezivati (samo) sa snagom, brzinom, moći. Kao što je pogrešno Federerove pobjede pripisivati isključivo tehnici i talentu.

I Nadal i Federer fizički su izuzetno spremni, sposobni i nadareni. Švicarac ne izgleda ni izbliza tako snažno, ali je iznimno "žilav", brz, nadaren izuzetnom sposobnošću reakcije i zbog toga nerijetko njegov tenis izgleda lagan, kao da na sve lopte stiže bez problema. No i to je fizička komponenta, bez koje njegovi maestralni udarci ne bi donosili tolike pobjede.

Nadal je, s druge strane, najsnažniji vrhunski tenisač svih vremena. To je, s jedne strane, očito sjajno za njega, no žalosno je što neki putem ne prepoznaju i njegov izuzetan teniski talent. Jer samo snagom i brzinom nikada ne bi mogao pobijediti Federera, posebno ne na travi.

Mladi Španjolac ima fantastične udarce s osnovne crte, a to što može stići i najteže lopte ne bi mu puno značilo da ih ne zna vratiti baš kao i Federer. Uostalom, Nadal u odnosu na Federera što se snage i brzine tiče ima samo prednost u - izraženijim mišićima. Federer ima brži servis, Federer ima barem jednako brz forhend, Federer je podjednako brz. I zbog čega onda Nadalove pobjede pripisivati njegovoj fizičkoj snazi?

Zašto ne pričamo o mentalnoj snazi mladića koji nakon dvije propuštene meč-lopte u finalu Wimbledona protiv jednog od najboljih tenisača svih vremena nije ni trepnuo. Koji je u svim najvažnijim trenucima ubacio sjajan servis, koji je ostao čvrst nakon svakog sjajnog Federerovog udarca uvjeren da ovaj meč može dobiti. Premda bi mnogi klonuli i odustali kada vas netko tako izrešeta kao što to radi Federer.

A isto vrijedi i s druge strane - mnogi bi odustali nakon 0-2 u setovima protiv protivnika koji vraća sve i onda malo više od toga. Mnogima bi zadrhtala ruka u tie-breakovima, mnogi bi Nadalov forhend na meč-loptu u pripetavanju četvrtog seta samo pogledali, a ne fantastičnim bekhendom vratili za povratak u meč.

Neki Nadala ne vole jer je u tenis donio neke nove stvari, mišiće i majice bez rukava; velike emocije i njegov "vamos" ponekog živciraju. No, tenis se kao i svaki sport, razvija kroz godine, a to danas nije ništa drugačije nego što je bilo prije.

I Borg i McEnroe bili su brži i snažniji, te su imali bolju opremu od Roda Lavera. Vrijeme Samprasa i Agassija donijelo je još brži tenis. I po toj istoj krivulji, era Rogera Federera zahtijeva još više snage, brzine i izdržljivosti, baš kao što će to biti i za 10-ak godina. Isto vrijedi za većinu sportova osim onih bazičnih poput atletike i plivanja, iako je i tu tehnologija odradila svoj dio, koliko god bazični ti sportovi bili. Ako plivačko odijelo ima takav utjecaj na rezultate, koliki tek onda utjecaj ima tehnološki napredak u izradi reketa?

No, to je i dalje tenis. Objektivno, nikad bolji tenis, premda će se nostalgičari sa sjetom prisjetiti Beckera, Edberga, McEnroea ili nekog petog. Ali isto tako neki pate za Maradonom, drugi za Jordanom. A ovim je "svevremenskim" finalom današnji tenis dobio ono što mu je nasušno trebalo - veliko rivalstvo.

Roger Federer je i dalje veliki šampion i ne treba sumnjati da će još barem nekoliko godina biti na samom vrhu svjetskog tenisa. No, sada tamo više nije sam, ne svojom krivnjom, već Nadalovim zaslugama...

Federera će to rivalstvo učiniti većim, a ne manjim u povijesnom kontekstu, bez obzira što bi bez Nadala osvojio više Grand Slam turnira. Svaki velikan treba isto takvu konkurenciju, a Federer očito protiv sebe do kraja karijere ima igrača koji će također biti svrstavan među najveće. U najmanju ruku...