Prijateljska koja je poslužila svrsi

Uobičajeno nisam veliki ljubitelj prijateljskih utakmica, jer se utakmica bez prave tenzije ne može usporediti s onima gdje se ide "u kost", a većina pravih reprezentativnih utakmica upravo je borba za goli život. Kako su, k tomu, prijateljske utakmice obično vremenski udaljene od kvalifikacijskih, teško je na temelju njih suditi o tomu kakva će forma pojedinaca biti za mjesec ili dva. Uz to, u "dan i pol" treninga teško je nešto posebno uigrati, ponekad se tim prekidom u normalnom radu s klubom samo poremeti igračev ritam, brojne zamjene "ubiju" dinamiku utakmice, protivnik može biti u sastavu upitne kvalitete i također može nešto uvježbavati, još se na kraju netko može i ozlijediti. Brojni su minusi prijateljskih ogleda, no ovaj u Puli Hrvatskoj je ipak bio vrlo koristan.

Koristan je, između ostaloga, zbog rezultata. Igra nije bila briljantna, u prvom poluvremenu čak ni dobra, ali je rezultat sjajan. Istina, on nije donio tri boda, no Hrvatska je u vrlo lijepom pobjedničkom nizu, dugo ne zna za poraz (14 utakmica uz 11 pobjeda), a Česi nisu nikome "mačji kašalj". To su, uostalom, dokazali jako dobrom igrom u prvom dijelu gdje su u dosta navrata "sakrili loptu", gdje su stvorili dosta prigoda, gdje su zabili dva pogotka i gdje su zaslužili vjerojatno i bolji rezultat od 2:2. Pobijediti takvu Češku, "staviti" četiri lijepa gola ponajboljem svjetskom vrataru (koji sinoć nije opravdao takav status), a putem isprobati niz novih "poletaraca", sve to daje snažan optimizam ne samo za kvalifikacije nego i za cijelo naredno razdoblje. Bilić je dodatno proširio ionako solidan izbor igrača, i definitivno mu se kao veliki plus može upisati što prilično bezbolno u reprezentaciju uvodi svježu krv. Mlade, talentirane, ambiciozne, potentne mladiće.

Dvoboj s Češkom koristan je i zbog učinka prvog napadačkog dvojca. Eduardo je konačno zabio i baš kao što je Bilić nakon utakmice izjavio, koliko god to skrivali, činjenica je da napadačima trebaju golovi, i da zbog toga na kraju krajeva igraju. No, još važniji od jednog Eduardovog bila su dva Kalinićeva pogotka, i to dva baš prava "centarforska" gola. Značajni su ne samo zbog Kalinićevog samopouzdanja nego i zbog toga što je stručni stožer dobio potvrdu da upravo u Kaliniću ima onakvog napadača kakvog Hrvatska treba - snažnog, pokretljivog, sposobnog igrati leđima prema golu, sposobnog zabiti glavom, sposobnog realizirati šansu. Kalinić se nametnuo ovom predstavom, iskoračio ispred rivala na toj poziciji i sada je u krugu od 16-17 igrača na koje se najozbiljnije računa u svakoj utakmici.

Niko Kranjčar je opet potvrdio ispravnost Bilićevog stava da na njega računa usprkos statusu u klubu, jer Niko je u sjajnoj formi koliko god to Redknapp skrivao od cijelog svijeta. U nogama možda nema pravi ritam utakmica, ali zato u njima ima znanje, potez, asistenciju, udarac koji Hrvatskoj donose prigode i pogotke. Šteta što te noge ne donose pogotke i nekom klubu, ako već Redknapp ne želi da to čini za Tottenham.

Za pohvaliti je i sposobnost "kvadratića" da zaborave jedno loše poluvrijeme i da preuzmu aktivniju ulogu u nastavku. Hrvatska je odigrala vrlo pasivno u prvom dijelu, dopustila je Češkoj terensku dominaciju, nije imala pravu pas-igru i nije znala zadržati loptu. Igralo se bez preuzimanja rizika, bez preuzimanja odgovornosti, sve "na sigurno", a to je često značilo - poslati dugu loptu suparniku, pa se braniti.

Bilić je s izmjenama i promjenom pristupa to uspio promijeniti u drugom poluvremenu, a nakon što je s još dva lijepa pogotka osigurala pobjedu, Hrvatska je zaigrala i za publiku. Tek tada, kada se momčad do kraja opustila, vidjelo se koliko znanja i sposobnosti ima u hrvatskim redovima. Prava je, međutim, kvaliteta imati samopouzdanje i petlju za takve poteze (pete, bicikle, "rolanje") dok je rezultat u egalu - Hrvatska mora naučiti igrati opuštenije i malo rizičnije (ne i neodgovorno, a tanka je granica) i u "muškim", kvalifikacijskim ogledima.

No, važnije od svega dobrog (a toga je bilo dosta u drugih 45 minuta) je sve što nije štimalo. Češka je baš lijepo razotkrila neke nedostatke, a odgovorila i na neka kadrovska pitanja.

Primjerice, Hrvatska se prilično loše branila iz prekida, što je u ozbiljnim utakmicama popriličan problem. Bilo je tu individualnih pogrešaka u pokrivanju igrača, bilo je tu previše situacija gdje su protivnici dobivali zračne dvoboje i stvarali gužvu u Runjinom šesnaestercu. Bilić će sigurno dobro pogledati te situacije i analizirati koliko su tu griješili stoperi, koliko su griješili bekovi, koliko je izostala pomoć veznih igrača, te što od toga može ispraviti za sljedeće utakmice. U svakom slučaju, korneri i slobodni udarci ne smiju biti opća opasnost u kvalifikacijama...

Nije ni slučajnost propuh na lijevoj strani hrvatske obrane (koliko je puta ispisana ta fraza od odlaska Roberta Jarnija?). Danijel Pranjić nije tamo jedini igrač da bi za sve bio kriv samo on, ali ako je već Hrvatska preuzela rizik da na lijevoj strani veznog reda igra obrambeno neuvjerljivi Kranjčar, onda on tamo mora biti u paketu s obrambeno dominantnim lijevim bekom, a Danijel Pranjić to nije. Ni Strinić nije Patrice Evra, ali je ipak fizički i motorički puno jači. A ima Bilić tu i drugih opcija, uključujući stavljanje jednoga od dešnjaka.

Nadalje, sada je već nemoguće ne primijetiti da Tomislav Dujmović daje više na poziciji zadnjeg veznog od Ognjena Vukojevića. Iako je Vukojević godinama smatran prirodnim (igračkim) nasljednikom Nike Kovača, činjenično stanje na terenu pokazuje da ne daje onoliko koliko se od njega očekuje, ni onoliko koliko je davao u zagrebačkom Dinamu, iako bi bilo logično da je u kijevskom napredovao. Nije iznenađujuće što Hrvatska s Dujmovićem ima bolju kontrolu lopte (izvanredna asistencija za Kalinićev gol), ali je iznenađujuće što bolje djeluje i defenzivno - nije jasno Vukojević jedini krivac za češke prigode, ali nije ni učinio ono što mu je bio glavni zadatak - zaustavljanje Rošickog. Dojam je da se u ogledu s Češkom Dujmović izborio za mjesto prvotimca preko Vukojevićevih leđa, što dakako ne znači da jednako brzo tu poziciju ne može vratiti Ognjen. No, za to će morati pokazati više na terenu...

Iličević je zabio majstorski pogodak, ali usprkos tomu teško je reći da je svoju prvu priliku od početka utakmice posebno dobro iskoristio. No, u prvim nastupima od njega ionako nitko ne očekuje da nosi reprezentaciju - od njega se očekuje da u klubu igra dobro i da napreduje, da ovako skuplja iskustvo, a kada do kraja eksplodira njegov talent - nema dvojbe da će kod Bilića dobiti šansu. Motoričnih, brzih, žestokih znalaca poput Ilićevića nemamo "na bacanje".

Slično vrijedi i za Šimu Vrsaljka koji nije stigao puno pokazati u svom debiju, ali kojem je Bilić pokazao da na njega računa - što je mladom igraču sigurno veliki poticaj. Kroz treninge i utakmice reprezentacije Vrsaljkov napredak bit će puno brži nego što bi bio samo kroz HNL, i za očekivati je da poput Lovrena i Strinića postane standardni dio Bilićeve squadre.

Nažalost (i po Bilića i po momke, ali i po sve navijače), Bilića kao izbornika će (zasluženo) pratiti sjena neuspjeha u prošlim kvalifikacijama, barem do plasmana i, nadamo se, dobre igre (i rezultata) u Ukrajini i Poljskoj.

No, Bilić je zaista puno toga dobroga napravio za hrvatsku reprezentaciju, kako za njenu sadašnjost (biti Top 10 na svijetu, u nogometu, s ovakvim vodstvom Saveza i ovakvom ligom zaista je sjajno ostvarenje), tako i za njenu budućnost. Bilić opet pokazuje lijep osjećaj za osvježavanje momčadi. Učinio je to kada je došao, maestralno, potom je u neuspješnim kvalifikacijama na to malo zaboravio, a čini to sada opet - Hrvatska na gotovo svim pozicijama ima igrače u naponu snage, poput Modrića ili Kranjčara, ali i 20-godišnjake (godinu-dvije gore ili dolje) spremne uskočiti svakog trenutka. I spremne preuzeti u nasljeđe odgovornost nošenja hrvatskog dresa.

Iz svih navedenih razloga, za ogled s Češkom vrijedi rečenica iz naslova, inače floskula za većinu prijateljskih utakmica. U ovoj je Bilić štošta mogao vidjeti i naučiti, a utakmica će dodatno dobiti na značenju ako se nedostaci i pogreške uvide i isprave.