Klasa: Nepopravljivi optimist

O nogometu smo već sve napisali. O Hrvatskoj, o Turskoj, o Hiddinku, o prošlim susretima, o taktikama, o atmosferi, o sucu, o turskim navijačima, o budućnosti našeg nogometa.

Pitam, stoga, kolegu i budućeg kuma Darija "što da pišem", a dobijem odgovor - "piši kući propalo".

Atmosfera u hrvatskoj javnosti lijepo je sadržana u tom odgovoru. Pogrešan je tajming - pola obrane je ozlijeđeno. Pogrešan je protivnik - Turci ne samo da su najjača momčad koju smo mogli dobiti već nam i ne odgovaraju stilom igre. Pogrešna je i forma Hrvatske, Hrvatske koja tri godine nije odigrala veliku utakmicu. Netko zločestiji bi dodao - pogrešan je i izbornik.

Dobar nastup protiv Latvije nije nikomu obrisao okus nastupa u Pireju, definitivno se tamo izgubila vjera javnosti u reprezentaciju, posebno kada se zbroji s "onim" iz Gruzije. Teško je imati osjećaj da Hrvatska može biti velika, jaka i prava kada je dugo takvom nismo vidjeli. Poneki bljesak, poneki dobar period igre doma protiv Gruzije, Izraela ili Latvije nije dovoljan kada se prisjetimo Pireja.

Možda sam u krivu, ali i pozitivne poruke iz redova reprezentacije ovoga tjedna zvučale su mi kao ohrabrivanje samih sebe, ali uz nedovoljno uvjerljiv ton. Kao da igrači i izbornik ne žele dopustiti izgled ranjivosti uoči Turske, pa se sada ne spominju ni ozljede ni problemi niti se priča o "pozitivnom remiju" već samo o pobjedi već u Turskoj, o vjeri u vlastite snage, u kvalitetu, u plasman na Euro.

A Hrvatskoj možda ne treba lažno ohrabrivanje kako smo jači od Turske, već baš ta ranjivost i pozicija "nitko ne vjeruje u nas". U sportu je to izniman motiv, a hrvatske momčadi uvijek su se snalazile i bolje igrale kada očekivanja nisu bila visoka, kada vjere nije bilo previše (izvan svlačionice), kada je protivnik bio jak, kada nismo bili favoriti.

Svi najveći uspjesi postignuti su protiv favorita - u Palermu protiv Italije, u Zagrebu protiv Engleske, na SP-u protiv Njemačke i Nizozemske. Osim protiv Engleske u drugom ciklusu, Hrvatska ni u porazima protiv favorita nije nikada razočarala kada je bilo važno. Rukometaši su pohod na svjetski vrh započeli onda kada je od njih odustao i posljednji navijač, nakon poraza od Argentine. Dinamo je bolje igrao protiv Reala nego kada je protiv Ajaxa zamislio da može do pobjede. Kada smo krenuli u rat, JNA... ok, odlutao sam. Ali da, Hrvatima odgovara kada su stisnuti uza zid.

Mislim da nitko ne vjeruje niti misli da smo favoriti protiv Turske. Turska nije sjajna, nije ni Hrvatska. Turci, zanimljivo, izazivaju sada više respekta i laganog straha nego Grci, iako Grci imaju bolje rezultate proteklih godina; djelomično je to zbog podcjenjivanja Grčke na račun stila igre, a djelomično je to zbog gubitka vjere u Hrvatsku.

Ali kada počne utakmica, ne znam za vas, ali ja ću apsolutno vjerovati u Hrvatsku. U Modrićevo znanje, u Eduardov osjećaj, u Mandžinu brzinu, u Perišićev udarac, u Srnin centaršut, u Šimunićevu hladnokrvnost, u Ćorlukin dug korak, u Vidin žar, u Vukojevićeva pluća, u Schildenfeldov skok, u Pletine reflekse, u Bilićevu inteligenciju. Vjerovat ću u srce igrača i izbornikove odluke.

Ne mislim da će idućeg utorka u Zagrebu na kocki biti budućnost hrvatskog nogometa. Ona ne ovisi o ishodu ovih utakmica, jer naš nogomet neće ni propasti niti procvjetati ovisno o tomu hoćemo li idućeg proljeća odigrati 3-4 utakmice u Poljskoj i Ukrajini. Budućnost našeg reprezentativnog nogometa ovisi o različitim faktorima, i o radu, ali i o sreći - jer Šukera ili Modrića netko mora i roditi - a budućnost klupskog nogometa ovisi o tomu koliko ćemo brzo kao društvo odrasti i pronaći načine da se riješimo sebičnih, kratkovidnih, samoljubivih i gramzivih ljudi iz vrha nogometa, a stvaranje ozbiljnog sustava prepustimo obrazovanima i sposobnima.

No, na kocki je definitivno ugled hrvatske reprezentacije u inozemstvu, jer nakon dva propuštena velika natjecanja Hrvatske se nitko neće bojati, Hrvatsku nitko neće smatrati važnim igračem, Hrvatska će početi padati u jakosnim skupinama toliko važnima za povoljan ždrijeb. Hrvatska će, na kraju, biti i manje zanimljiv izlog, a hrvatski reprezentativci neće biti previše tražena roba.

Na kocki je i ugled hrvatskih reprezentativaca, jer, primjerice, Modrić će teško do izbora za najboljeg nogometaše svijeta ako igra u Tottenhamu, a s reprezentacijom ne može doći ni do velikog natjecanja.

Na kocki je ugled i te reprezentacije i tih igrača u Hrvatskoj, jer bit će potrebno puno truda - ali i promjena u reprezentaciji - kako bi Hrvati opet vjerovali i opet voljeli nacionalnu momčad kao, primjerice, 2007. Realno se osjećaj iz sredine devedesetih, taj snažni patriotski naboj, ne može ponoviti, no nije isto biti rukometna reprezentacija - još uvijek vrlo popularna, ili košarkaška - predmet ismijavanja. Nogometna reprezentacija uvijek je bila broj 1, no ako padne i protiv Turske, umnožit će se broj onih koji će reći - za njih me više nije briga.

Na kocki je, definitivno, i Bilićev ugled, kako u Hrvatskoj, tako i vani. Ovdje je već maksimalno kompromitiran i novi neuspjeh definitivno bi ga ovjekovječio kao najneuspješnijeg izbornika Hrvatske bez obzira na prvi ciklus, ali Bilić ni u Engleskoj ili Njemačkoj više ne bi bio onako tražen kao prije četiri godine.

U mom malenom svijetu, na kocki je - i moj ugled. Samo budale ne mijenjaju mišljenje.

Ja ne mogu promijeniti mišljenje da je Bilić u hrvatskom nogometu pozitivna pojava jer je bistar, pametan, inteligentan i darovit trener koji razmišlja zdravo i kvalitetno, koji nosi srce na rukavu za Hrvatsku i kao igrač i kao trener, koji je među rijetkim ljudima u hrvatskom nogometu kojima bih prepustio građenje hrvatske nogometne budućnosti. To mišljenje ne mogu promijeniti jer sam uvjeren da su to činjenice.

No, ako ispadne od Turske, onda i ja - kao i drugi zagovaratelji Slavena Bilića, moramo reći - bili smo u krivu. I kada smo zagovarali treći mandat, i kada smo ga štitili nakon Gruzije, i kada smo inzistirali da i nakon Grčke povede svoju momčad do kraja. Ako ispadne od Turske, to je bila pogreška, i svi koji su govorili drugačije imat će pravo reći - rekli smo vam. I imat će pravo reći, bez obzira što je to nagađanje, s ovim ili onim prošli bismo Turke.

Jer, ja i dalje stojim kod svake riječi koju sam do sada pisao, kod svakog ukazivanja na ono pozitivno i kod svakog objašnjavanja onog lošeg - da, mislim da smo podcjenjivali Grčku, da smo podcjenjivali brojne protivnike i da smo precjenjivali vlastite kvalitete, ali usprkos tomu - Engleska, Ukrajina, Ukrajina, Engleska, Grčka, Grčka, s još dodatkom jedne Gruzije... Previše je, previše je ako ćemo toj listi još dodati i Turska, Turska. Više nema ni opravdanja ni objašnjenja, onda je jednostavno s ovom momčadi učinjeno premalo, a za to uvijek odgovara trener.

Možda nije pravedno da je sve to na kocki protiv Turske, suparnika koji je na papiru al pari Hrvatskoj, posebno na ovom papiru gdje Hrvatskoj nedostaju Kranjčar, Lovren, Strinić, možda i Ćorluka.

Ali to je cijena kiksa u Gruziji. To je cijena blamaže u Pireju. Cijena krivih koraka, kako izbornikovih, tako igračkih.

Koliko god patetično zvučalo, na muci se poznaju junaci. Vrijede li ili ne? Jesu li fajteri, jesu li pravi nasljednici dosadašnjih hrvatskih generacija? Imaju li srce za ovakve utakmice? Muda? Pameti? Znanja?

Kao što naslov sugerira, ja vjerujem da imaju. Vjerujem da Turci nemaju kvalitetu Luke Modrića, da nemaju lukavost Eduarda da Silve, da nemaju iskustvo Josipa Šimunića. Vjerujem da Bilić može "sklepati" nešto od preostalih obrambenih igrača. Vjerujem da u Srni još ima motiva, da Perišić ima top u nogama.

Vjerujem da ću zajedno s punim maksimirskim tribinama proslaviti pobjednički pogodak, suprotno nekoj novinarskoj etici, jer ipak sam - Hrvat. Ako sam novinar, ne znači da sam robot bez državljanstva i narodnosti.

Čak i onima koji cijene ovu kolumnu ponekada smeta zašto pišem "pozitivno" uoči utakmica, a "objektivno" nakon.

Zato jer, za razliku od nekih drugih novinara, komentatora i dežurnih kritičara, ja s guštom pišem tekstove nakon pobjeda, a ne nakon poraza.

Nakon poraza uživaju kritičari. Ne u porazu, već u svojoj pameti.

A nakon pobjeda uživaju optimisti. Ne u svojoj pameti, već u pobjedi.