Ne radi se o biciklu

Možda je najveći problem – nikad nećemo znati sa sigurnošću.

Kao ljubitelje sporta, doping nas mora frustrirati. Ne samo zato jer njegovo postojanje pokazuje koliko su daleko neki sportaši spremni ići – a trebali bismo se zapitati nije li ih upravo ovakvo društvo gurnulo u tom smjeru – već zato jer je toliko toga nejasno, maglovito, nedefinirano, sivo.

Nekad je jednostavno - Ben Johnson bio je pozitivan na doping testu odmah nakon finala utrke na 100 metara u Seoulu gdje je osvojio zlato koje mu je brzo oduzeto, i imali smo novog šampiona, Carla Lewisa. Sve jasno, sve čisto, Johnson je javno osramoćen, Lewis je, pak, nastavio sa stvaranjem svoje legende.

No, kada su se proteklih godina počele pojavljivati priče o dopingu baš tog Carla Lewisa, stvari su postale puno zapetljanije i nezgodnije. Hm, Lewis nam je sada već olimpijska legenda, nije nam zgodno mijenjati cijeli poredak u glavi 25 godina poslije toga.

Što je dopušteno, što nije, liste se mijenjaju gotovo svakodnevno. Kada možemo vjerovati sportašu da je učinio nešto pogreškom, kao što vjerujemo Sandri Perković, a kada se on time samo izvlači? Koliko je znanost napredovala i kolike su mogućnosti da se netko dopingira, a da današnji testovi to ne mogu otkriti? Možemo li uopće uživati u svjetskim rekordima u atletici i plivanju, ili biciklističkim utrkama, ako znamo da postoji sasvim dobra šansa da će nam za pet ili 10 godina neki novi test otkriti da je neki zlatni olimpijac ili pobjednik TDF-a bio dopingiran? Kako uživati u baseballu, koji je uvelike sport brojeva i statistike, ako je toliko sjajnih igrača bilo na steroidima?

I baš kao što je stvar s politikom, čim malo dublje "pročačkate" i čujete od insidera kako to u nekom sportu izgleda – a o biciklizmu se moglo saznati jako puno toga proteklih godina – kako da vam se ne zgadi taj sport? Kako sada TDF može imati vjerodostojnost kod gledatelja nakon Armstronga, Landisa, Contadora. Pazite, priča o Lanceu Armstrongu nije samo priča o pojedincu već cijelom sustavu dopingiranja u njegovoj momčadi.

Armstrong je odlučio da se neće boriti protiv optužbi USADA-e, nakon što je sud u Texasu odbacio njegov pokušaj da taj proces proglasi nezakonitim.

Sedmerostruki pobjednik TDF-a više to neće biti. Lance Armstrong prihvatio je biti samo Lance Armstrong.

Čovjek čiju je karijeru, čiji je cijeli život obilježilo NEodustajanje, sada je odustao. Pobijedio je rak, pobijedio je prognoze doktora, pobijedio je Alpe i brojne protivnike – uključujući one koji su dokazano bili dopingirani – ali sada je borbi rekao ne.

Možemo li vjerovati njegovim razlozima?

"Istraga USADA-e je neustavni lov na vještice. U nekom trenutku života čovjek mora reći 'dosta je dosta', a za mene je taj trenutak stigao. Nosim se s optužbama za doping u sedam pobjeda na TDF-u. To je ostavilo velikog traga na meni i mojoj obitelji i radu u našoj Zakladi i to me dovelo do ovoga što danas činim – završavam s ovim glupostima. Ne postoji niti jedan fizički dokaz koji bi podržavao ovakve nebulozne optužbe. Jedini fizički dokazi su stotine doping kontrole koje sam prošao bez ikakve sumnje."

Ili trebamo vjerovati svjetskoj anti-dopinškoj agenciji (WADA) i njenom predsjedniku Johnu Faheyu?

"Siguran sam i WADA je sigurna da je USADA poštovala kodeks WADA-e i sud u Texasu odlučio je ne intervenirati u to. USADA sada ima pravo odlučiti o kazni koju će poštovati sve zemlje potpisnice WADA-inog kodeksa. Armstrong je imao pravo boriti se protiv optužbi. Odlučio je da to neće učiniti. Činjenica je da njegovo odbijanje pregledavanja dokaza znači da je optužba imala sadržaja."

USADA je u lipnju javnost upoznala kako ima dokaze da je Amrstrong koristio zabranjene supstance i metode i da je timske kolege poticao na korištenje istih. Agencija je, nadalje, tvrdila kako ima krvne testove iz 2009. i 2010. koje su "u potpunosti konzistentne" s krvnim dopingom.

Među dokazima USADA-e se nalaze i mailovi Floyda Landisa, Amrstrongovog kolege i pobjednika TDF-a 2006. kojem je i samom oduzeta ta titula zbog dopinga, u kojem su detaljno opisani kompleksni doping programi cijele momčadi. USADA je uz sve to rekla i kako ima još 10 Armstrongovih momčadskih kolega spremnih na svjedočenje.

Nažalost, te dokaze nećemo nikada vidjeti, te svjedoke nećemo nikada čuti. I svakom ljubitelju lika i djela Lancea Armstronga mučno je pitanje – ako je zaista nevin, zašto je izbjegao suočavanje s tim dokazima?

Znamo da i druga strana ima putra na glavi. Znamo da Armstronga optužuju uglavnom kolege kojima je doping pronađen i dokazan. Znamo da tužitelji USADA-e mogu imati tko zna kakve interese. Znamo da je sudac Sam Sparks, koji je odbacio Lanceov pokušaj izbjegavanja USADA-inih optužbi konstatirao:

"Ponašanje USADA-e u ovom slučaju poteže ozbiljno pitanje je li njihov stvarni interes u optuživanju Armstronga borba s dopingom ili su te akcije plod manje plemenitih motiva poput politike i publiciteta."

I što sad? Dokaze nismo vidjeli, svjedoke nismo čuli, proces nećemo imati prilike pratiti. Armstrongu će uzeti sedam naslova TDF-a, a time i jedan od najvećih sportskih pothvata u povijesti, on će na to samo mahnuti rukom i poručiti "svi znaju tko je osvojio tih sedam Tourova", a nama će ostati stotinu pitanja među kojima i ono iz uvoda – junak ili prevarant?

Mnogi su godinama trubili da je Armstrong dopingiran, a indicija nikad nije nedostajalo. 1999. godine mu je i pronađen zabranjeni steroid, ali je pripisan masti koju je koristio. 2004. je u knjizi L.A. Confidental Armstrong povezan s dopingom, između ostaloga i kroz tvrdnje masažerke koju je "Armstrong zatražio da šminkom prekrije tragove igli u ruci". 2005. je bivša osobna asistentica tvrdila da je pronašla steroide u Lanceovom ormariću. Sredinom prošlog desetljeća, francuski mediji tvrdili su kako je šest Armstrongovih testova iz 1999. retroaktivno bilo pozitivno na EPO, ali zbog nepridržavanja standarda laboratorijskog testiranja, ti rezultati nisu bili smatrani važećima.

Na suđenju koje je Armstrong dobio protiv tvrtke koja mu nije htjela isplatiti 5 milijuna dolara bonusa zbog optužbi za doping, njegov bivši timski partner Frankie Andreu i njegova supruga Betsy tvrdili su kako su čuli Armstronga da je doktorima, dok se liječio od raka, priznao korištenje steroida. Landis je 2010. optužio Armstronga da je koristio doping, a lani je Tyler Hamilton, još jedan momčadski partner, izjavio televizijskog postaji CBS da su Armstrong i drugi članovi njegove momčadi bili involvirani u složenom doping sustavu koji je uključivao tajne mobitele i šifrirane riječi.

Puno rekla-kazala, puno dokaza koje javnost nije vidjela i svjedoka koje javnost nije čula. I puno negativnih testova Lance Armstronga.

I Armstrong, svojim nesudjelovanjem u procesu, i USADA, svojom tajnovitošću u čuvanju dokaza, poručuju javnosti – vjerujte što hoćete, nas nije briga.

Jedna od Armstrongovih knjiga zove se "Ne radi se o biciklu", i zaista, čini se da ne radi o biciklu.

Lance Armstrong iskoristio je svoje pobjede na TDF-u i putem svoju životnu priču kako bi postao puno više od odličnog biciklista.

Armstrong je postao superzvijezda u sportu koji nema superzvijezda. Armstrong je zaradio milijune dolara od sponzora, Armstrong je hodao sa Sheryl Crow i Kate Hudson i Armstrong je veći dio svog života posvetio svojoj Zakladi i borbi protiv raka.

Svojim imenom priskrbio je Zakladi više od 500 milijuna dolara, Nike će ostati sponzor "Livestrong" projekta, a on će nastaviti obilaziti oboljele, slati im poruke podrške, davati financijsku i moralnu podršku u borbi koju je on uspio dobiti.

Prilikom jednog svjedočenja Armstrong je pod zakletvom rekao:

"Ne bih nikada koristio doping jer imam previše za izgubiti. Vjeru svih koji su preživjeli rak. Sve što radim kad nisam na biciklu također bi nestalo. I nemojte misliti da toga nisam svjestan. Za mene se tu ne radi o novcu već o svemu. O vjeri koju ljudi imaju u mene svih ovih godina, sve bi to bilo izbrisano."

Bi li?

Testira li zapravo Armstrong svoje riječi?

Kada bismo znali da je neki hrvatski tajkun došao do svog bogastva na nezakonit način (znam da vam je nezamislivo, ali pokušajte), a da je nakon toga postao veliki filantrop, borac za pravu, za zdravlje, čovjek koji je posvetio život borbi protiv neke bolesti (to je već teže zamislivo)… Kako bismo na njega gledali?

Hoće li Amerikanci dopustiti ovakav završetak te priče? Hoće li njihovi mediji i javnost dignuti dovoljnu buku da ne prihvaćaju samo tako bacanje u koš za smeće sve sportske uspjehe Lancea Armstronga, kad je već on to prihvatio zbog ovih ili onih razloga? Hoće li se truditi istjerati istinu do kraja? Je li nas, uopće, dovoljno briga je li se dopingirao ili ne, iako o tom odgovoru direktno ovisi i odgovor na pitanje je li Lance Armstrong jedan od najvećih sportaša svih vremena i s pravom uzor brojnim sportašima ili je samo prevarant koji je koristio nedopuštena sredstva za osobnu dobrobit? Postoji li nešto između?

U najboljem komentaru koji sam pročitao na ovaj slučaj, Michael Rosenberg sa Sports Illustrateda dobro je zaključio:

"USADA kaže da je Lance Armstrong varao da bi pobijedio u biciklističkim utrkama. Armstrong kaže da pokušava izliječiti rak. Mislim da će puno ljudi radije slušati Armstronga."

Jer, ne radi se o biciklu, Armstrong je toga svjestan, i zato je povukao pravi potez za sebe, i ako je kriv, i ako nije.

A mi, nažalost, zbog toga odgovore na svoja pitanja vjerojatno nikada nećemo saznati.