Muči me općenito da se u hrvatskoj košarci sve vrti uvijek oko istih imena. 

To za mene znači da nitko nema vizije, da se ne prate novi treneri i potencijali i da se na kraju krajeva ne razvoja ništa novo.

Pišem na ovom pdf ali to vrijedi za sve klubove i jako mi je žao u što se pretvorila košarka u nas. Evo, recimo, upravo u Splitu se 80tih radilo nešto što nitko prije nije imao jaja da napravi.. a sad je cijela perspektive se svela na 3-4 (djelomično i izlizana) imena (bez omalovažavanja!). Pitam se kako bi se neki Babić tu snašao, primjerice (znam, ima ugovor). Upućujem jos jednom na to da mi fali perspektive. Da ti neki trener zapadne za oko, da ti se dopadne I da ga pratiš I pružio šansu. Jasno: trebalo to i scoutirati. A nisam siguran da li je u ono vrijeme postojao scout kad je Božo Marković sa 34 godine dobio povjerenje I napravio sta je napravio...