Sinoć gledam Reala i Barcu. Stadion pun. Uf, koja lova od toga. Koja lova na travnjaku glede vrijednosti igrača. Gledam HTV dnevnik i čujem Mateo Kovačić ide iz Dinama i Inter za 15 milijuna eura. A onda voditelj dnevnika priča kako poznati splitski pjevači to veče imaju besplatni koncert za spas od stečaja KK Splita, najboljeg košarkaškog kluba Europe 20-tog stoljeća. Kluba čiji igrači mjesecima ne dobivaju ni kune plaće. Svaka čast Oliveru, Graši, ali ta lova od koncerta je tek samo mala kap od potrebnog za spas KK Splita. I onda voditelj zove Vujčića koji priča o tim jadima kluba, o toj zapravo sići koje nema za plaće igrača, o slobodno se može reći socijali od kluba. Žao mi ha je bilo i gledati i slušati, pogotovo kad je rekao da im treba tek malo više od 500 tisuća eura godišnje za plaće igrača. A Dinamo zarađuje 15 milijuna eura za Kovačića. S druge strane Hajduk se na sva zvona hvali s tek 3 milijuna eura dobijenih od Napolija za Radoševića. Pa šta je to s tim športom u Dalmaciji? Sve ide k vragu. Sve propada. Dinamo svake godine od prodaje igrača zarađuje na desetke milijuna eura, igra Europu, Ligu prvaka, i od nje zarađuje. A u Dalmaciji jad od športa da jadnije ne može. Počev od NK Hajduk koji već nakon prve tekme leti iz Europe, nema love ni za igrat Hrvatsku ligu, ne proizvodi igrače, sitniš od njih zarađuje u odnosu napr. na Dinamo, pa preko KK Zadra, Splita... Koji užasi. Dokle tako?