Vezano na gubitak motivacije u juniorima za igrati rukomet i da ih se mora moliti.. Stvar je jednostavna. Uzmimo za primjer jednog reprezentivca, velike su šanse da je već od malih nogu bio među boljim igračima u svom klubu. U devetoj ili desetoj godini igra ligu u Rugvici, osvoji tu ligu, evo medalje.
Kreće U-11, plus još razno razni turniri sa strane, evo još par medalja. Dolazi prva završnica u Poreču, možda neka individualna nagrada, bravo super. I tako dvije godine U-11.
Pa idemo na U-13, ista priča, medalje, individualne nagrade, kreću regionalna okupljanja.
Eto nas u U-15, medalje, individualne nagrade, formira se kadetska reprezentacija, idemo na mediteranske igre uzimamo medalju, najbolji smo... I tako dvije godine...
Eto nas u U-17, u sobi mi se nalaze 64 medalje, 23 individualne nagrade sa razno raznih turnira, 6 nagrada iz Poreča za najboljeg igrača, 3 za najboljeg pivota završnice, 4 za MVP turnira u Valpovu.
Brate pun mi je kurac rukometa, 10 godina dobivam medalje da sam najbolji, 5 godina me zovu u reprezentaciju, vise mi se ne da. U-19 igram samo ako će me dobro platiti, zato jer više ne igram taj sport iz ljubavi, nego koristi