Problem ženskih mlađih rukometnih selekcija, trenutnih U20, U18 i U16, je što se njih već sa 14 - 15 godina promovira u zvijezde. Odnosno, pozivaju se konstantno jedne te iste igračice, (a obično se u igri rotira samo 10ak igračica). Te igračice na početku još imaju želje i motivacije te ostvare dobar rezultat, no vremenom one shvate da im je to mjesto osigurano i nema više potrebe za nekim trudom i nametanjem, gube glavni motiv. Dok sa druge strane one igračice koje ne dobiju poziv (a ima ih dosta kvalitetnih) također gube i volju i motiv jer su svjesne da nisu podobne za poziv. Tako u jednom ključnom trenutku (kada bi trebale sazrijeti) dobijete unutar generacije hrpu nezadovoljnih i nezainteresiranih igračica koje jednostavno ili odustaju od rukometa ili se vode politikom daj šta daš pa da izvučem neku minimalnu korist (novčanu).
Nastavno tome davanje mandata pojedinom izborniku tokom čitavog perioda jedne generacije samo pridonosi ovome. Izbornik bi trebao imati mandat na jednu godinu jer bi time svaki novi izbornik dovodio svježu krv – nove igračice, nove ideje u sastav, a igračice bi se non stop morale nametati i boriti za svoje mjesto. Osim toga ova U18 još ima izbornika tatu, ne mislim ja da oni oboje nisu zaslužili tu biti, i jedno i drugo, ali ne u istoj selekciji. Ozbiljan sport i neki drugi odnosi, obiteljski ili neki drugi, se ne smiju miješati. Najbolji primjer toga su Sandra i Edis Elkasević
A glede ovog prvenstva i glede izbora igračica, neke stvari ostaju nejasne i traže objašnjenje samog izbornika, zašto nema niti jedna lijevakinja na vanjskim pozicijama (mislim da postoji takvih u ovoj generaciji). Po nekim pisanjima ovdje ispada da je nekoliko igračica na prvenstvo došlo poluozlijeđeno (btw sve na vanjskim pozicijama). Sama igra je bezidejna u napadu, obrana vrlo lako ispada, posebice igračica koja igra praktički samo u fazi obrane. Taktička nedorečenost, nestrpljivost, dekoncentracija ….
Pojedinačno o igračicama neću pisati, ali uglavnom sve imaju jako puno prostora za napredovanje, ili što bi se narodski reklo, još puno graha za pojesti.
Biti 17. u sportu u kojem ozbiljnu reprezentaciju ima 12-13 država na svijetu je u rangu srpskih proslava ratnih pobjeda. Ali to nam je plafon sve dokle god se radi na ovakav način