Komunizam
nije dopuštao mogućnost da se uspostava komunizma može dogoditi mirnim putem, nego samo neograničenim revolucionarnim nasiljem.Diktaturu proletarijata
su komunisti nazivali "najžešćim i najnemilosrdnijim ratom u povijesti". Takvim ekstremnim ideološkim
temeljima komunističke partije su odgajale svoje članove, koji su s golemom mržnjom
provodili revolucionarno nasilje
. Tijekom rata komunisti su prikupljali podatke i o običnim, u rat
neuključenim građanima, koji su im mogli biti politička konkurencija nakon rata. U komunizmu je bilo nepoželjno i neprijateljsko sve što nije komunizam
. Sve su ih jednostavno označili pojmom "narodni neprijatelji" te su svoju političku strukturu pripremali za konačni i odlučni poratni boj u kojem će fizički pogubiti sve komunističkom režimu nepoželjne osobe.
Govor Moše Pijade sa prvog zasjedanja AVNOJ-a 1942. u Bihaću objašnjava strategiju osvajanja vlasti:
...potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi.
Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.
Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom... Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere... Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira...
Kroz naše zatvore je prošlo između 1945. i 1951. 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.“
(Aleksandar Ranković, iz izvještaja u beogradskoj skupštini, Politika, Beograd, 1.veljače 1951.)
http://hr.wikipedia.org/wiki/Jugokomunisti%C4%8Dki_zlo%C4%8Dini_nakon_zavr%C5%A1etka_Drugog_svjetskog_rata
Danas se u Hrvatskoj ovi zločini podržavaju i slave, istina se negira, i to od tzv. hrvatske vlasti. Kako da kao društvo ostavimo neke stvari u prošlosti kad istina i pravda nisu zadovoljeni?
[uredio Jackx - 17. svibnja 2014. u 14:27]